UNS Press centar :: PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/rss.html sr http://presscentar.uns.org.rs/img/logo.png UNS Press centar :: PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/rss.html Otvaranje izložbe fotografija i predavanje „Pogrom 17. mart 2004. -- nagrađeni zločin” 22. marta u Novom Sadu http://presscentar.uns.org.rs/info/5636/otvaranje-izlozbe-fotografija-i-predavanje-pogrom-17-mart-2004----nagradjeni-zlocin-22-marta-u-novom-sadu.html Povodom 25 godina od Nato bombardovanja (1999) i 20 godina od Martovskog pogroma (2004) Matica Srpska Vas poziva na otvaranje izložbe fotografija i predavanje, u organizaciji Kosovskometohijskog i Omladinskog odbora, 22. marta u 19 časova (Svečana sala Matice srpske, Novi Sad). ]]>

Pogrom je počeo 17. marta 2004. godine i, po razmerama i posledicama, spada u red najvećih mirnodopskih zločina u novijoj evropskoj istoriji. Ni jedan jedini segment života kosovskih Srba, Roma, Goranaca i Aškalija nije ostao netaknut, širina tog udarca fatalno je pogodila sve: od prostih zemljoradnika do najvažnijih fresaka srpskog i evropskog srednjeg veka. Doveo je do promene političkog statusa, eliminacije urbanosti, onemogućavanja povratka raseljenih, uništavanja knjiga, biblioteka, gradskih sredina, nematerijalne baštine, grobalja, ubijanja životinja i prihvatanja tuđe etničke slobode. Nikada u svojoj istoriji Srpska pravoslavna crkva za tako kratko vreme nije pretrpela teži udarac. Pogrom je obeležio strahom živote 120.000 Srba, Goranaca, Roma, Aškalija i pretvorio se u jednu od onih fatalnih prekretnica naše istorije od kojih se ponekad računa vreme. Njime je dovršen proces getoizacije i deurbanizacije Srba. Strah je postao način života, a trpljenje i čekanje slobode jedini mogući model opstanka. Srbima u svetu i regionu je vratio svest o Kosovu kao mestu stradanja i, u velikoj meri, poljuljao veru u evropske vrednosti.

(Mr Živojin Rakočević)

]]>
Wed, 20 Mar 2024 12:49:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5636/otvaranje-izlozbe-fotografija-i-predavanje-pogrom-17-mart-2004----nagradjeni-zlocin-22-marta-u-novom-sadu.html
Bošković: Trudim se da svaki moj izveštaj o osobama sa invaliditetom bude u znaku socijalne inkluzije, jer se novinari prema meni nisu uvek ophodili kako bi trebalo http://presscentar.uns.org.rs/info/5634/boskovic-trudim-se-da-svaki-moj-izvestaj-o-osobama-sa-invaliditetom-bude-u-znaku-socijalne-inkluzije-jer-se-novinari-prema-meni-nisu-uvek-ophodili-kako-bi-trebalo.html „Zbog trke za klikovima, lajkovima i šerovima, novinari često dolaze u iskušenje da prilikom izveštavanja o osobama sa invaliditetom koriste sažaljiv prizvuk, tužnu muziku, isticanje dijagnoze, a upravo ovakav pristup uvredljiv je za ove osobe“, kaže Živko Bošković, koji je nakon UNS-ove škole novinarstva namenjene osobama sa invaliditetom, pokrenuo sopstveni blog „Žiletove priče“. ]]>

Živko Bošković (foto: Press centar UNS)

Prilikom izveštavanja o osobama sa invaliditetom, Živko Bošković nastoji da ukaže na važnost socijalne inkluzije, jer se, kako navodi, kao slabovida osoba i sam suočavao sa diskriminacijom i neadekvatnim ophođenjem novinara kada im je bio sagovornik.

Kada je, kako kaže, pre nekoliko godina sarađivao sa jednom firmom, kontaktirala ga je novinarka koja je za Dan osoba sa invaliditetom želela da snimi prilog o njegovom životu.

„Nekoliko dana ranije, dogovorili smo se kako bi to trebalo da izgleda, ali kada je došlo do samog intervjua, ona je od mene zahtevala da telefonom napravim snimak koji bi prikazao kako mi je teško na radnom mestu. U tom trenutku bio sam zadovoljan poslom i nisam imao poteškoća. Mogao sam da odgovorim na sve zahteve poslodavca. Međutim, novinarka je tražila da pričam o negativnoj strani zapošljavanja osoba sa hendikepom i da ističem negativne aspekte svog posla“, rekao je Bošković za UNS.

Pokušao je, kaže, da joj objasni da nije odgovarajući primer za takvu priču, ali ona nije bila zadovoljna.

„Nisam se plašio da iznesem negativne stvari, jer sam kroz svoj karijerni razvoj imao mnogo slučajeva diskriminacije, ali mi je bilo neetički da govorim nešto što nije istina, i to samo da bi neka redakcija imala veći broj pregleda ili lajkova“, istakao je.

Ovo, kako navodi, nije jedini primer neadekvatnog ophođenja kolega sa kojim se suočavao. Diskriminaciju je, kaže, iskusio i kao fotoreporter.

Pre nekoliko godina učestvovao je u projektu u okviru koga su kreirane fotoreportaže na temu pristupačnosti mesta u Beogradu za osobe sa invaliditetom. Tada je novinarka osobe koje su učestvovale pitala da joj budu sagovornici, a iz njihovih izjava je, dodaje Bošković, izvukla samo stvari koje bi donele veću gledanost televiziji za koju je radila.

„Iz moje izjave, od svega što sam rekao, izdvojili su samo deo u kome govorim da mi stepenice nisu pristupačne, a rekao sam mnogo korisnijih informacija. To je trajalo nekoliko sekundi i ne verujem da me je iko prepoznao na tom videu, ali sam se zaista loše osećao jer mislim da takav prilog nije na mestu“, istakao je on.

Senzacionalistički pristup i neprestano pisanje o tome kako je osobama sa hendikepom teško čak i onda kada to nije tema, zaista može, kako navodi, nekada biti neprijatno.

Da bi novinari izveštavali o osobama sa invaliditetom na odgovarajući način, neophodno je, dodaje Bošković, da se informišu o tome koje su prakse poželjne, a koje ne.

„Mislim da je suštinski problem nepoznavanje materije. Često novinari i novinarke ne poznaju neku osobu sa hendikepom. Živi smo ljudi i kada se sa nečim ne suočavamo dovoljno, često možemo imati predrasude“, kaže Bošković za UNS.

Novinari se, dodaje Bošković, svakodnevno suočavaju sa pritiskom da proizvedu što više priloga i tekstova, koji će postati viralni i doneti što više interakcije. Još jedan od izazova za novinare prilikom izveštavanja o osobama sa invaliditetom je odgovarajuća terminologija.

„Za svakog novinara i novinarku je izazovno to što gotovo svako udruženje i svaki savez ima svoju retoriku koju zastupa. Zašto je to tako? Verovatno zbog toga što se, kao i za svako drugo pitanje u Srbiji, stavovi mimoilaze“, naveo je on.

Ipak, rekao je da je, zbog članstva u Akademskoj inkluzivnoj asocijaciji, njemu bliži termin hendikep od termina invaliditet. Istakao je da termini slepa i slabovovida osoba, kao ni termin osoba oštećenog vida za njega nisu uvredljivi.

„Išao sam u školu za učenike oštećenog vida Veljko Ramadanović, u kojoj je prihvaćen termin bio ‘osobe oštećenog vida’. Isto tako, niko se neće naljutiti ako kažete ‘slepi’ i ‘slabovidi’. Neko će pak reći ‘osobe sa vizuelnim hendikepom’. Sve su to, ako mene pitate, sinonimi koji samo mogu da ulepšaju tekst“, objasnio je.

Prema bontonu je, kaže, poželjno da novinar, obraćajući se slepoj osobi, koristi izraze poput „vidi“ i „pogledaj“.

„Kada sam bio u školi za slepe, uvek kada bi moji drugari napravili figure od plastelina, jedni drugima smo govorili ‘hej, dođi da vidiš šta sam uradio’. To je zbog toga što osobe slepe osobe takođe vide – samo ne očima, već rukama“, naveo je.

Živko Bošković inkluziju percipira u odnosu na to šta društvo čini da osobama sa hendikepom bude bolje i šta oni sami čine. O oba aspekta je, kako navodi, važno izveštavati.

„Preterana doza inertnosti sa kojom se susrećem, a o kojoj se ne govori u medijima je nešto što sam svojim blogom želeo da promenim. Hteo sam da što više mojih prijatelja i poznanika sa hendikepom prevaziđe probleme“, naveo je on.

Na blogu „Žiletove priče“ Bošković obrađuje teme koje se odnose na proaktivnost osoba sa hendikepom.

„Među slepim osobama imamo samo jednu peripatološkinju koja vrši obuku samostalnog kretanja slepih i slabovidih, a imamo veliki broj ljudi koji su tokom školovanja izbegli da nauče da se samostalno kreću i samim tim su sebi zatvorili vrata koja su mogla da im budu otvorena kao slepim ljudima – da se samostalno kreću, dolaze do posla, idu u pozorište i sl. Upravo sam o tome pisao“, naveo je on.

Autor: A. Ničić

Video u celini:

 

]]>
Thu, 14 Mar 2024 08:57:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5634/boskovic-trudim-se-da-svaki-moj-izvestaj-o-osobama-sa-invaliditetom-bude-u-znaku-socijalne-inkluzije-jer-se-novinari-prema-meni-nisu-uvek-ophodili-kako-bi-trebalo.html
Nedelja sećanja na Martovski pogrom 2004-2024. http://presscentar.uns.org.rs/info/5607/nedelja-secanja-na-martovski-pogrom-2004-2024.html Povodom dvadeset godina od Pogroma na Kosovu i Metohiji, Dom kulture Gračanica i Galerija umetnosti Priština organizuju centralno obeležavanje ovog tragičnog događaja programom: “Pogrom – Nagrađeni zločin“ od 11. do 17. marta. ]]>

Foto: Dom kulture Gračanica

Program je koncipiran kao svojevrsna nedelja sećanja na Pogrom u okviru koje će se kroz izložbe fotografija i umetničkih slika, tribinu, projekciju filma, podizanje spomenika žrtvama i svečanu akademiju, sagledati razmere stradanja kojim su Srbi i njihova imovina bili izloženi uništavanju.

Tih dana, 17. i 18. marta 2004. godine stradalo je 19 ljudi, više od 900 domova je spaljeno, dok je oko 4000 Srba proterano, a uništeno i oskrnavljeno je 39 crkava, manastira, crkvišta i verskih obeležja, kao i grobalja i spomenika.

Foto: Dom kulture Gračanica

U programu će učestvovati svedoci Pogroma, umetnici, učenici i profesori, predstavnici Srpske pravoslavne crkve i zvaničnici državnih institucija.

Foto: Dom kulture Gračanica

Program:

11.03. u 19:00 sati - Tribina „Pogrom 17. mart 2004. godine – Nagrađeni zločin“  i izložba fotografija „Pogrom 17. marta 2004. – Nagrađeni zločin“

Na tribini će govoriti: dr Radovan Pilipović, direktor Arhiva SPC; prof. dr Vladan Virijević; istoričar Marko Marković, direktor Arhiva Kosova i Metohije; Stefan Radojković, istoričar.

Učesnici tribine, sa naučne strane, pokušaće da odgovore na ključna pitanja uzroka, razmera i posledica martovskog Pogroma i ukazaće na potrebu proučavanja jednog od najvećih zločina naše savremene istorije. Izložba fotografija, od kojih su neke obišle čitav svet, prikazuje fenomen zla i naugroženije tačka stradanja.

13.03. u 19:00 sati - Izložba slika sa devete likovne kolonije „Jesen u Prizrenu 2023.“ jeste direktna podrška obnovi uništenog nasleđa i održava se svake godine u stradalom manastiru Svetih arhangela kod Prizrena. Umetnici obnavljaju i čuvaju sećanje na prošlosti i bogato srpsko kulturno nasleđe, i svojim radom na terenu oživljavaju ključne duhovne i  kulturne tačke na Kosovu i Metohiji.

Učesnici kolonije bili su: Nevena Kostić, Ivan Galjak, Miljana Drašković, Teodora Rakidžić, Milan Đurić, Šandor Šlajf, Marija Stanojlović.

14.03. u 19:00 sati - Prikazivanje filma „Mrak“ reditelja Dušana Milića

Radnja filma smeštena je u vreme martovskog Pogroma na Kosovu i Metohiji. U planinskim zabitima Kosova, na imanju okruženom gustom šumom, živi Milica sa majkom Vukicom i dedom Milutinom. Svaku noć porodica se povlači u zabarakadiranu kuću, prestravljeni terorom koji dolazi iz šume.

Da li je taj užas opkoljene kuće odjek nedavno završenog rata ili samo njihova mašta, kako ih opominju zvaničnici KFOR-a? Nema materijalnih dokaza da se nešto loše događa, ali svake naredne noći njihov strah raste.

17.03. u 11:00 sati - Parastos u manastiru Gracanica, praćen polaganjem belih ruža ispred instalacije „MISSING“ u dvorištu Doma kulture Gračanica

17.03. u 11:30 sati Otkrivanje spomenika ubijenima u Pogromu 17. marta 2024.

Spomenik je rad akademskog vajara Branislava Ristića i biće postavljen u dvorištu Doma kulture Gračanica.

17.03. u 12:00 sati - Svečana akademija

Na akademiji će učestvovati: Predstvnici Eparhije raško – prizrenske, Kancelarije za KiM Vlade Republike Srbije, načelnik kosovskog okruga Srđan Popović, Ansambl Venac, Prizrenski bogoslovi,  Hor muzičke škole „Stevan Mokranjac“, Baletska škola Gračanica, kao i sami svedoci i učesnici u stradanju tokom Pogroma (Dragana Stanojević, dr Dragan Perić i Novica Stolić).  

Neka ova nedelja sećanja bude prilika da zajedno odamo počast žrtvama i očuvamo sećanje na prošlost.

Pokrovitelji obeležavanja su Kancelarija za Kosovo i Metohiju, Ministarstvo kulture Republike Srbije i SG Priština. 

]]>
Tue, 5 Mar 2024 12:44:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5607/nedelja-secanja-na-martovski-pogrom-2004-2024.html
UNS upisuje drugu generaciju Škole fotografije http://presscentar.uns.org.rs/info/5605/uns-upisuje-drugu-generaciju-skole-fotografije.html Udruženje novinara Srbije vas poziva da se prijavite za upis u Školu fotografije koja je namenjena kako početnicima, tako i onima koji već imaju određena iskustva, a žele da unaprede svoje veštine i saznaju više o dokumentarnom pristupu fotografiji. ]]>

Foto: Polaznici prve generacije Škole fotografije Foto: Polaznici prve generacije Škole fotografije

Nastavu izvode nagrađivani fotoreporteri Goran Sivački i Stefan Stojanović.

Nastava traje dva meseca i sastoji se od teorijskih časova i rada na terenu. Polaznici će imati priliku da nauče osnovna pravila fotografisanja, kao i tehnike za obradu fotografija u programu Adobe Photoshop, a moći će da nauče i kako da svoje fotografije pripreme za objave na društvenim mrežama.

Upoznajte se sa radom u foto-studiju i budite na kratko fotoreporter u nekim od srpskih medija

Nastava se održava vikendima (subotom teoretski, a nedeljom praktičan rad), podeljena je u blokove od tri školska časa sa  jednom pauzom.

Škola fotografije obuhvata:

- Upoznavanje sa fotoaparatom i osnovnim pravilima fotografije

- Blenda

- Brzina zatvarača

- ISO osetljivost čipa

- Balans bele boje

- Merenje svetla

- Oštrina (fokus)

- Kadriranje, značaj i vrste kadra

- Perspektiva - Rakurs

- Programi za obradu fotografija

- Fotografija na društvenim mrežama

- Terenski rad

- Kritičke radionice

Po završetku školovanja, polaznici dobijaju sertifikat.

Nastava počinje krajem marta - sredinom aprila (do popunjenosti broja mesta za polaznike). Nastavu je moguće pratiti i preko Zum platforme.

Poželjno je da polaznici donesu svoj fotoaparat na predavanja, oni koji nemaju - biće im obezbeđen.

Školarina iznosi 53.000 RSD, i može se platiti u pet rata.

Zainteresovani se za pohađanje Škole mogu prijaviti na brojeve telefona 060 41 444 19 i 011 32 36 337.

]]>
Tue, 5 Mar 2024 12:27:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5605/uns-upisuje-drugu-generaciju-skole-fotografije.html
Petar Božović održao predstavu deci i građanima Goraždevca http://presscentar.uns.org.rs/info/5587/petar-bozovic-odrzao-predstavu-deci-i-gradjanima-gorazdevca.html Legenda srpskog glumišta Petar Božović, koji je već peti dan na turneji po Kosovu i Metohiji, gostovao je juče u Goraždevcu, gde je u prepunoj fiskulturnoj sali škole deci i građanima kazivao stihove Matije Bećkovića, vladike Svetog Nikolaja Velimirovića, Njegoša. ]]> Tom prilikom, posebno je ukazao na činjenicu da su deca na Kosovu brzo odrastala preskačući detinjstvo i govorio im je o strahotama rata koje je njegova generacija doživela.

Glumac Petar Božović sa bogoslovima i profesorima ispred bogoslovske škole u Prizrenu (foto: privatna arhiva, Branislav Baćović)

U sali je prisustvovalo svih 70 đaka škole (Osnovna škola, Ekonomska škola i Gimnazija), profesori, učitelji, nastavnici i roditelji dece.

Deca su burnim aplauzima prekidala nastup Bozovića. Nakon nastupa je usledilo je fotografisanje sa glumcem i višesatni razgovor sa nastavnicima u zbornici škole.

Petar Božović je sa Branislavom Baćovićem obišao i spomenik streljanoj deci na plaži reke koja protiče kroz selo.

Tokom petodnevne turneje, srpski glumac je obišao Gračanicu, Prizren, Osojane, Šilovo i Zubin potok. Pokrovitelj ove turneje je Branislav Baćović, vlasnik kompanije Transportšped, dok je Dom kulture Gračanica pomogao je u organizaciji događaja.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.

 

]]>
Fri, 23 Feb 2024 09:36:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5587/petar-bozovic-odrzao-predstavu-deci-i-gradjanima-gorazdevca.html
O sredstvima na medijskim konkursima odlučivaće se i na osnovu toga koliko je sadržaj prilagođen osobama sa invaliditetom http://presscentar.uns.org.rs/info/5631/o-sredstvima-na-medijskim-konkursima-odlucivace-se-i-na-osnovu-toga-koliko-je-sadrzaj-prilagodjen-osobama-sa-invaliditetom.html Prilagođenost medijskog sadržaja osobama sa senzornim invaliditetom, prema novom Pravilniku o sufinansiranju projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja, biće jedan od indikatora za bodovanje medijskih projekata na konkursima lokalnih samouprava, AP Vojvodine i Ministarstva informisanja i telekomunikacija. ]]>

Foto: pexels.com/ SHVETS production

Mera u kojoj je medijski sadržaj prilagođen osobama sa senzornim invaliditetom ocenjivaće stručna komisija u delu „izvodljivost projekta“.  

Kako bi ocenili koliko je projekat izvodljiv, članovi komisije predlozima projekata mogu dati do 20 poena, a pored prilagođenosti sadržaja osobama koje ne vide ili ne čuju, u obzir će uzimati i autorski pristup, inovativnost teme, žanr kome pripada medijski sadržaj i zastupljenost istraživačkog pristupa, definisanje ključnih sadržaja, kao i preciziranje formata i trajanja pojedinačnih sadržaja.

Tako se, po Pravilniku, u opravdane troškove za realizaciju projekta ubrajaju i troškovi prilagođavanja sadržaja osobama sa invaliditetom.

Kako je na na obuci za pravilnu primenu Pravilnika o projektnom sufinansiranju rekla Dragica Blagojević iz Ministarstva informisanja i telekomunikacija, već objavljeni medijski sadržaji mogu da budu prevedeni na znakovni jezik, i kao takvi se ne posmatraju kao originalne autorske tvorevine i ne mogu se tretirati kao novi medijski projekat kojim se može konkurisati.  To praktično znači da za prevod nekog sadržaja na znakovni jezik nije potrebna saglasnost autora.

Gordić: Titlovi nisu zamena za znakovni jezik

Predsednik Saveza gluvih i nagluvih Mihajlo Gordić rekao je na obuci za pravilnu primenu Pravilnika o projektnom sufinansiranju da se u Zakonu o javnom informisanju i medijima titlovi i znakovni jezik tretiraju ravnopravno iako u njihovoj nameni i funkciji postoje razlike. Srpski jezik je, rekao je Gordić, maternji osobama sa delimično oštećenim sluhom i njima znače titlovi, dok je srpski znakovni jezik maternji jezik osobama koje ne čuju i kojima je ovaj jezik značajniji i lakši za razumevanje od titla.

Mihailo Gordić je ranije za sajt Udruženja novinara Srbije (UNS) rekao da je za dobro i kvalitetno prevođenje informativnog programa na znakovni jezik potrebno pogledati tekstove, priloge, sve materijale na raspolaganju, informisati se i razmisliti o eventualnim rešenjima prevoda, te da zadatak tumača nije nimalo jednostavan.

„Kako se srpski znakovni jezik po svojoj gramatičkoj strukturi bitno razlikuje od srpskog govornog jezika, prevod nije 1:1, kao što se često misli. Zapravo nijedan prevod sa nekog stranog jezika ne funkcioniše na taj način", rekao je Gordić.

Gordić i predstavnici Ministarstva su se usaglasili na obuci da je najbolje da tumač bude prikazan na trećini ekrana, ali da je ipak najvažnije da bude pozicioniran tako da ono što tumači bude vidljivo osobama koje ne čuju.

Autor: A. Ničić

]]>
Thu, 22 Feb 2024 08:51:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5631/o-sredstvima-na-medijskim-konkursima-odlucivace-se-i-na-osnovu-toga-koliko-je-sadrzaj-prilagodjen-osobama-sa-invaliditetom.html
Glumac Petar Božović od 20. do 25. februara u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji http://presscentar.uns.org.rs/info/5574/glumac-petar-bozovic-od-20-do-25-februara-u-srpskim-enklavama-na-kosovu-i-metohiji.html Velikan srpskog glumišta Petar Božović gostovaće u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji od 20. do 25. februara. Publika će imati priliku da uživa u Božovićevom kazivanju tekstova Svetog vladike Nikolaja Velimirovića, stihovima Njegoševe “Luče mikrokozme”, poeziji akademika Matije Bećkovića i drugih. ]]>

Pokrovitelj turneje je Branislav Baćović, vlasnik kompanije Transportšped. Dom kulture Gračanica pomogao je u organizaciji ovog događaja.

Petar Božović (foto: snimak ekrana RTS OKO - Zvanični kanal)

Program:

- 20. 02. 2024. godine Dom kulture "Gračanica" u Gračanici u 19:00 sati

- 21. 02. 2024. godine Bogoslovija Sveti Kirilo i Metodije, Prizren u 14:00 sati

- 22. 02. 2024. godine Dom kulture "Sveti Sava" Istok u Osojanu u 13:00 sati

- 23. 02. 2024. godine Kulturni centar Božidar Mitrović Šandor u Šilovu u 19:00 sati

- 24. 02. 2024. godine Kulturni centar Stari kolašin Zubin potok u 18:00 sati

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.

]]>
Wed, 14 Feb 2024 11:32:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5574/glumac-petar-bozovic-od-20-do-25-februara-u-srpskim-enklavama-na-kosovu-i-metohiji.html
Čitajući “Lice ulice” pomažete sebi http://presscentar.uns.org.rs/info/5561/citajuci-lice-ulice-pomazete-sebi.html “Dobar život je da jedeš, da imaš gde da spavaš i da budeš kao drugi ljudi”, citirane su reči deteta iz Svratišta, pre 14 godina na promociji prvog broja časopisa Lice ulice. Skoro deceniju i po kasnije, više od 600 prodavaca časopisa, ljudi koje zbog invaliditeta ili životnih okolnosti niko nije želeo da zaposli uspeli su da promene život nabolje, da “žive kao drugi ljudi”. ]]> Autor: Slađana Dimitrijević

Socijalno preduzeće osnovano pre donošenja Zakona o socijalnim preduzećima, časopis koji se bavi važnim društvenim fenomenima, fondacija koja podstiče  inkluziju i ekonomsko osnaživanje pripadnika marginalizovanih grupa - sve to zajedno je Lice ulice.

Početna ideja bile su ulične novine koje prodaju osobe koje teško dolaze do posla, a da polovina novca od prodaje ide prodavcima. Počeli su sa 1000 primeraka, a poslednji dvobroj Lica ulice imao je tiraž od 17000. Više od 180 prodavaca ovog časopisa može se videti na ulicama Beograda, Novoga Sada, Subotice, Kraljeva i Pančeva.

Stefan Gogov, prodavac Lica ulice: Znate koji je to osećaj kada vam neko da parice i kaže hvala, izvolite, srećno (foto: UNS)

Znam kako je kada uveče ostaneš bez dinara, a ujutru treba da kupiš da jedeš

Moj život se deli na dva dela - pre i posle smrti roditelja, započinje priču Stefan Gogov, jedan od prodavaca Lica ulice, koga možemo sresti kod pošte na Dušanovcu.

Stefan je jedinac i posle smrti roditelja ostao je sam. Radio je kao dispečer u GSP-u, ali je zbog zdravstvenih razloga penzionisan. Invalidska penzija mu je nešto iznad 22 hiljade dinara.

„Znam kako je kada uveče ostaneš bez dinara. A ujutru treba da kupiš da jedeš, da kupiš lekove koji su skupi. A ja nisam imao“, priča Stefan dodajući da on i njegove kolege prodavci rade ovaj posao da bi „zaradili neku paricu“.

 „Znate koji je to osećaj kada vam neko da parice i kaže hvala, izvolite, srećno“, kaže Stefan.

Stefan je kao i ostali prodavci prošao obuku, kaže da je zadovoljan organizacijom posla. Preporučuje ovaj posao svima koji su zainteresovani da nešto zarade. Jedino se nervira kada ne proda nijedan primerak novina.

Milosav Marinović: To su ljudi iznevereni od života i nije im trebalo još jedno razočaranje (foto: M. Miškov/UNS)

Milosav Marinović, direktor i glavni i odgovorni urednik Lica ulice kaže da su prodavci u početku bili nepoverljivi, jer su to „ljudi iznevereni od života i nije im trebalo još jedno razočarenje“. Takođe, teško se navikavaju na stalnost i mnogima je sutra predaleka budućnost. Iako postoje stroga pravila za prodavce, poslednjih godina sami se prijavljuju za ovaj posao, a aktivni prodavci dovode i svoje prijatelje da rade. 

Osobe koje teško dolaze do posla na ovaj način se ekonomski osnažuju, a u Licu ulice im pružaju i svakodnevnu socijalno - psihološku podršku. 

„Kod nas postoji niz radionica koje imaju za cilj njihovo osnaživanje. Imamo i individualne i kolektivne psiho seanse, jer mnogi naši prodavci imaju potrebu da ih neko sasluša , a ponekad je i to dovoljno da se prebrodi manja kriza. U kontaktu smo s njihovim lekarima, sa porodicom, rodbinom, socijalnim službama, pa ako nečije stanje to zahteva mi im se obraćemo“, kaže Marinović za UNS.

Dodaje da redovno organizu radionice koje služe da se aktiviraju sposobnosti, steknu neka nova znanja i veštine: časove engleskog, radionice kompjuterske pismenost, komunikacijske veštine, aktivnosti koje su namenjene njihovom druženju - pozorište, muzeje, bioskope…

Osobe sa mentalnim i intelektualnim invaliditetom su odgovorne, posvećene, lojalne

Manje od tri odsto osoba sa mentalnim i intelektualnim invaliditetom, po popisu iz 2011. godine živi od zarade. Među svim osobama sa invaliditetom oni najteže uspevaju da se zaposle. Lice ulice ih zapošljava. Po rečima Milosava Marinovića, postoje poslovi koje oni mogu da obavljaju, a kada im se ukaže ta vrsta poverenja izuzetno su odgovorni, posvećeni, lojalni. Kaže da “njihova energija može ponekad da iritira, ali treba pokazati malo strpljenja i empatije”.

„Treba uzeti u obzir da tim ljudima situacija kada su korisni i sebi i drugima strašno mnogo znači. I da unapređuje njihovo stanje mnogo više od zarade koju će dobiti“, kaže Marinović.

Dodaje i da smo društvo kome nedostaje empatija, a puno je predrasuda prema svemu drugačijem. Naglašava da promene moraju da krenu od porodice, škole, kroz medije. I da može da preporuči svakom poslodavcu da zaposli osobu sa mentalnim i intelektualnim invaliditetom. 

 

Dok zaposleni u ambasadama na ulici prodaju časopis, po Marinovićevim rečima, oni su za naše Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja potpuno nevidljivi (Goca, prodavc Lica ulice, foto: M. Miškov/UNS)

Za neke institucije smo potpuno nepoznati

Pred božićne praznike britanski ambasador, njegova supruga i zaposleni u ambasadu prodavali su Lice ulice u Knez Mihailovoj ulici. I dok zaposleni u ambasadama na ulici prodaju časopis, po Marinovićevim rečima, oni su za naše Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja potpuno nevidljivi.

“Mi zapošljava ljude koji spadaju u kategoriju teško upošljivih, ali nikada do sada nismo imali podršku Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Za ovih 14 godina nismo uspeli ni na razgovor da odemo, a da ne govorimo da smo se javljali, neuspešno, na njihove konkurse. Potpuno smo im van radara i nepoznati. Takođe, nikada za ovih 14 godina nismo prošli na konkursima gradske uprave ni kao medij, ni kao neko ko ima značajan efekat na socijalno staranje, ili inkluziju, kaže Marinović.

Ističe, da su, kao jedinstven i kvalitetan mediji, uvek imali dobru saradnju sa Ministarstvom kulture i informisanja i na medijskim konkursima ovog ministarstva dobijali podršku.

Dodaje i da se u prošloj godini Skupština Srbije pretplatila na magazin. Međutim, od drugih institucija i ovaj vid podrške izostaje. Takođe, smatra da bi podrška za socijalna preduzeće bila kada bi država u dogovoru s bankama omogućila jeftine kredite ili posebne fondove  kao podršku za razvoj ovakvih organizacija.  

Na početku rada Lice ulice nije moglo biti registrovano kao socijalno preduzeće, jer Zakon o socijalnim preduzećima nije postojao. Pre dve godine je usvojen, međutim Marinović kaže, da iako su učestvovali u njegovom donošenju, ostali su i dalje nevladina organizacija jer „ne postoji podsticaj socijalnim preduzećima“.

Za razliku od države, navode da imaju dobru saradnju sa kompanijama. Neke pomažu donacijama, neke zovu prodavce u goste, pa se jedanputa mesečno održavaju druženja i prodaja magazina.

Marinović kaže da je taj dobar odnos zasluga posvećenosti, poznavanja procedura, jer sa biznisom se komunicira kako to biznis očekuje. 

„Mnoga socijalna preduzeća prave grešku, misleći da to što pomažu nekim ljudima kojima treba pomagati je dovoljno. Morate da budete proaktivni, morate da budete tačni, precizni, nema aljkavosti, danas ću, sutra ću. Sa biznisom se komunicira maksimalno profesionalno i po standardima koje biznis zahteva. U pitanju su godine tokom kojih smo uspeli da se etabliramo kao neko ko zaslužuje da bude podržan“, navodi Marinović.

Kaže i da su nedavno od jedne firme dobili zimske jakne za prodavce, prošle godine cipele, a za Novu godinu jedan lanac supermarketa je donirao pakete hrane za sve prodavce.

„Zabranjeni gradovi“ za Lice ulice

Svetlani Kalinovoj iz Kikinde prodaja časopisa Lice ulice bio je prvi posao. Kako je svedočila u jednom od brojeva časopisa, za nju posla nije bilo. “Prvi put mogu da kažem da sam zarađivala za sebe i da sam mogla da osetim da sam korisna ovom svetu”, izjavila je ona. 

Svetlana Kalinova i njeni prijatelji više ne prodaju časopis na ulicama Kikinde. Zašto je to tako, pitajte gradske čelnike, kaže nam Marinović.

Svetlana Kalinova i njeni prijatelji više ne prodaju časopis na ulicama Kikinde. Zašto je to tako, pitajte gradske čelnike, kaže nam Marinović (foto: M. Miškov/UNS)

Osim Kikinde i u pojedinim delovima Beograda ne mogu se videti prodavci Lica ulice. Od preduzeća koje upravlja Kalemegdanom godinama su pokušavali da dobiju dozvolu za prodaju, ali na zahteve odgovora nije bilo.

Marinović ističe da im je bilo važno da tokom zimskih meseci prodavci budu u zatvorenom, a tržni centri su jedno od rešenja. Međutim, osim kratkotrajne saradnje sa Delta sitijem, njihovi dopisi za dozvolu da se Lice ulice prodaje u holovima tržnih centara ostaju bez odgovora.

„Posebno želim da se zahvalim Ikei kod kojih naši prodavci odlaze već nekoliko godina za vikend. Lepo su primljeni, ručaju sa osobljem, a i dobro prođu u toj prodaji. Ikea je svetao primer. To smo tražili od svih tržnih centara, da im omoguće da u holu prodaju časopis, ali nismo nailazili na razumevanje“, kaže Milosav.

Prodavci Lica ulice mogu se videti i na ulicama Novog Sada, Subotice, Kraljeva i Pančeva. Bilo je pokušaja, ali ne uspešnih, da se prodaja organizuje u Nišu i Kragujevcu.  Marinović kaže da je teško pronaći lokalne organizacije sa kojima može da se uspostavi dugoročna saradnja. Većinom su zainteresovani projektno. Kao dobar primer izdvaja novosadsku organizaciju Patrija, čijih 20-tak članova prodaje časopis na ulicama Novog Sada. 

Svojevremeno je časopis Lice ulice, takođe kroz projekte pokrenut na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Međutim, po završetku projekata, opstao je samo makedonski „Lice v lice“. Marinović kaže da su u Makedoniji partneri  bili lično zainteresovani i posvećeni a to je jedino bitno za uspeh.

Donacije se smanjuju, ali podrška građana raste

Lice ulice ima tri izvora finansiranja. Prvi je magazin i onlajn prodavnica preko koje se prodaju cegeri, majice i kalendari koji su sve popularniji. Drugi su donacije građana i firmi, a treći donacije domaćih i stranih organizacija koje podržavaju ovu vrstu delatnosti.

Marinović kaže da su donacije organizacija na početku rada bile dominirajući izvor prihoda, a potom zarada od proizvoda, a građani na poslednjem mestu. Po njegovim rečima, strane i domaće donacije se rapidno smanjuju, ali se povećava prodaja i podrška građana.

„Naša zarada se povećava, ali rastu i troškovi, pa samo tako stalno na pozitivnoj nuli“, kaže Marinović. 

Lice ulice je za ovih 14 godina steklo ugled, reputaciju i poverenje velikog broja građana. To je bio dugotrajan i ne uvek lak proces (Goca, prodavc Lica ulice, foto: M. Miškov/UNS)

Ulice pripadaju svima

Lice ulice je za ovih 14 godina steklo ugled, reputaciju i poverenje velikog broja građana. To je bio dugotrajan i ne uvek lak proces. Više medijskih kampanja je organizovano da bi okolina "prihvatila" prodavce.  

Na samom početku izlaženja Lica ulice u centru Beograda u Knez Mihailovoj ulici desetak mladića okružilo je jednog od prodavaca magazina, vređalo ga na nacionalnoj osnovi, pocepalo mu novine i odeću. Srećom, prodavac je uspeo da pobegne, a niko od građana koji su se zatekli nije reagovao.

Zato su izašli na ulicu i organizovali akciju „Ulice pripadaju svima“. Akciju su podržali i mediji, pa je imala veliki odjek u javnosti

Osim ovog, zabeleženo je još nekoliko napada na prodavce. Marinović kaže da je pre nekoliko godina, na platou ispred Filozofskog fakulteta, vlasnik prodavnice ispred čije radnje se prodavao časopis, prvo verbalno, a potom i fizički napao prodavačicu Lica ulice. Napadi su zabeleženi i u Novom Sadu. 

Kaže i da su im na tabli gde je sedište organizacije crtali kukaste krstove, dobijali su pisma da nisu dovoljno patriotske novine, a slični komentari su ostavljani i na društvenim mrežama.

„Način na koji radimo sa prodavcima ih je osnažio da znaju da se izvuku iz situacija u kojima su ugroženi. To što nose uniforme, što nose identifikacione kartice, što smo više puta išli u komunalnu policiju da objasnimo prirodu našeg rada i ko su ljudi u plavim keceljama i zašto su na ulici, sve je to uticalo da nema, ili bar da mi ne saznamo, da je u skorije vreme bilo takvih incidenta ili napada“, kaže Marinović.

Dodaje i da napada koji su usmereni na sadržaj magazina i kategoriju prodavca, vođenih tom vrstom predrasuda skoro nije bilo. 

Mi ne dubimo rupu, nudimo merdevine

Moraš da imaš bar Severinu na naslovnoj strani, ako misliš da se časopis masovno prodaje, savetovali su mi prijatelji novinari i ljudi koji se bave medijima, seća se Milosav Marinović početaka izlaženja časopisa. Međutim, kaže da je izuzetno ponosan na postignuto jer je uređivački koncept delo njegovih ruku. 

Milosav Marinović: Izneseći neki društveni problem, istovremeno pokušavamo da damo predloge kako se može prevazići (foto: M. Miškov/UNS)

„Ne bavimo se dnevnim problemima, ali se bavimo fenomenima koji utiču na naša dnevna stanja. Drugi aspekt je da smo svi u velikoj rupi, ali je na dubimo, ne opisujemo tu rupu, mi nudimo merdevine. Izneseći neki društveni problem, istovremeno pokušavamo da damo predloge kako se može prevazići. Nudimo bar jednu prečku za ove naše merdevine. Pretpostavljam da taj prikriveni optimizam pozitivno utiče na naše čitaoce“, kaže Marinović.

I naslovne strane časopisa su prepoznatljive, a rade ih uglavnom mladi dizajneri. Jedna od naslovnica, autorke Sanje Stojkov iz Sombora, osvojila je i prvu nagradu na godišnjem samitu Svetske asocijacije uličnih novina (INSP).

Marinović kaže da su za Lice ulice pisali od početnika, do eminentnih autora, uglavnom pro bono.

„Za nas ljudi pišu iz ljubavi, zato jer znaju da su u dobrom društvu i sa istomišljenicima, iz želje da pomognu u nečemu što zovemo projekat Lice ulice“, kaže Marinović.

Dodaje i da je u početku većina kupovala časopis iz želje da bude humana, a sada bar 50 odsto, osim humanosti kupuje časopis da bi pročitala nešto što nema u drugim novinama. 

„Naš prvi i još uvek važeći slogan je: kupujući Lice ulice pomažete drugima, čitajući Lice ulice pomažete sebi“, kaže Marinović.

U Licu ulice povremeno imaju i onlajn ankete šta najviše volite da čitate i na prvom mestu je uvek odgovor „priče prodavaca“. Kažu da kada se na društvenim mrežama objavi priča prodavaca „mreže se zapale“.

I na ovaj način „Lice ulice“ doprinosi rušenju barijera prema osobama sa invaliditetom i marginalizovanih, doprinoseći da budu vidljive.    

Dodatni problem za vreme korone bio je psihološka podrška i tada su tri psihološkinje bile na dnevnoj vezi sa prodavcima, „da ih uteše, da im pomognu da se održe iznad vode“ (Goca, prodavc Lica ulice, foto: M. Miškov/UNS

 

Dve ozbiljne krize

Lice ulice u svom radu suočilo se sa dve ozbiljne krize. Prva je bila 2016. godine kada su ih napustila dva donatora i izlaženje lista dovedeno je u pitanje.

Marinović kaže da su tada krenuli u intenzivnu kampanju u medijima i na društvenim mrežama i na pomalo dramatičan način najavljivali da će se Lice ulice ugasiti. Neke kompanije i građani su donirali sredstva, prodaja je skočila i uspeli su da prebrode krizu. 

Četiri godine kasnije, za vreme epidemije korona virusa, po Marinovićevim rečima, bili su spremniji, porasli su, imali su zalihe, a više nisu bili toliko zavisni od donatora. 

„Firme i građani sami su se javljali da nas podrže, jer smo objavili da nema prodavaca, da smanjujemo aktivnosti. Dok su bili lok dauni, dva-tri broja su izlazila onlajn. Prodavcima smo pakovali džeparac i namirnice i odnosili im, jer su bili zarobljeni. Nismo ih ostavili na cedilu“, kaže Marinović.

Dodatni problem za vreme korone bio je psihološka podršaka i tada su tri psihološkinje bile na dnevnoj vezi sa prodavcima, „da ih uteše, da im pomognu da se održe iznad vode“.

Kaže i da pošto su na dobrom glasu, nekoliko firmi i fondacija koji su imali posebne fondove za sanaciju posledica korone im se javilo i pružilo im materijalnu podršku.

„Te 2022. godine smo imali veliki odziv donatora i vrlo brzo smo isplivali iz krize“, kaže Marinović. 

 

]]>
Tue, 13 Feb 2024 09:29:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5561/citajuci-lice-ulice-pomazete-sebi.html
Саопштење групе грађана "Aлтернатива за Чукарицу" http://presscentar.uns.org.rs/info/5564/---a--.html Саопштење у целини можете пронаћи у наставку: ]]>


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


 

]]>
Tue, 13 Feb 2024 08:05:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5564/---a--.html
“Seks, laži i divlje guske” Vudija Alena u Kulturnom centru “Čukarica” http://presscentar.uns.org.rs/info/5557/seks-lazi-i-divlje-guske-vudija-alena-u-kulturnom-centru-cukarica.html Studenti glume i režije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu izvešće predstavu “Seks, laži i divlje guske”, po tekstu Vudija Alena, u petak, 9. februara, od 19.30 časova na večernjoj sceni Kulturnog centra “Čukarica”. ]]>

Komediju o problemima u braku, prevarama, ljubavi i praštanju, režirala je studentkinja IV godine režije FDU Nevena Dimitrijević, a igraju studenti III I IV godine glume FDU Natalija Stepanović, Nina Nedić, Nađa Dulić, Rista Milutinović, Bratislav Zdravković, Petar Petrović i Danilo Milovanović.

Predstava je osvojila specijalnu nagradu za kolektivnu igru – Ansambl predstave na Pozorišnom akademskom festivalu (PAF) u Banjaluci, a ovo je njeno prvo komercijalno izvođenje pred beogradskom publikom.

Cena karte je 700 dinara.

Foto: Rista Milutinović, privatna arhiva


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


 

]]>
Mon, 5 Feb 2024 12:53:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5557/seks-lazi-i-divlje-guske-vudija-alena-u-kulturnom-centru-cukarica.html
Izveštavanje o osobama sa invaliditetom iz ugla Anđele Momčilović: Novinarima potrebna edukacija o adekvatnom ophođenju prema osobama sa hendikepom http://presscentar.uns.org.rs/info/5533/izvestavanje-o-osobama-sa-invaliditetom-iz-ugla-andjele-momcilovic-novinarima-potrebna-edukacija-o-adekvatnom-ophodjenju-prema-osobama-sa-hendikepom-.html Za novinarku Pres službe Udruženja novinara Srbije (UNS) Anđelu Momčilović najveća nepoznanica kada je u pitanju izveštavanje o osobama sa invaliditetom je bonton prema njima. ]]>

Anđela Momčilović (foto: UNS)

„Ako mi je sagovornik osoba u kolicima, nepoznato mi je da li prilikom razgovora treba da čučnem. Ukoliko mi je sagovornik osoba koja je slepa ili slabovida, ne znam da li treba da kažem ‘Kako komentarišete ovu scenu koju ste videli'“, kaže Momčilović.

Neformalno obrazovanje Momčilović vidi kao najbolju šansu da se edukuje o ovoj temi.

„Smatram da je potrebno da se održavaju radionice i seminari na kojima će se novinari obrazovati o profesionalnom izveštavanju o osobama sa hendikepom“,  dodaje ona.

Medijski sadržaj koji je do sada pratila za nju, kako kaže, nije bio primer na koji bi se ugledala, jer su u njemu osobe predstavljane kroz invaliditet, uz zanemarivanje onoga šta su uradile ili rekle.

„Ako uzmem primer da je neka osoba koja ima neki hendikep nešto uradila, izjavila, onda bi se verovatno izveštavalo na taj način da se prvi kaže 'ta i ta osoba, koja ima taj hendikep uradila je to' . Stavio bi se akcenat na hendikep koji osoba ima. Ako bih ja isto to uradila ili izjavila, onda bi verovatno u tekstu ili prilogu išlo ‘Anđela Momčilović je uradila to i to’“, ističe Momčilović.

Zbog toga reč „nepotpuno“ za nju najbolje odražava izveštavanje o osobama sa hendikepom.

Autor: A. N.

 

*U domaćem zakonodavstvu i međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratifikovala koristi se termin “osoba sa invaliditetom”. Međutim, pojedina udruženja građana, među kojima je i Akademska inkluzivna asocijacija, smatraju da je sintagma “osoba sa hendikepom” adekvatniji prevod termina „person with disabilities“. Termin „osobe sa hendikepom“ upućuje na širu grupu ljudi, odnosno, na sve kojima je potreban neki vid podrške u funkcionisanju, a pritom ne sadrži koren reči "invalidus" koji označava onesposobljenost.

___________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“

]]>
Thu, 25 Jan 2024 14:38:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5533/izvestavanje-o-osobama-sa-invaliditetom-iz-ugla-andjele-momcilovic-novinarima-potrebna-edukacija-o-adekvatnom-ophodjenju-prema-osobama-sa-hendikepom-.html
Izveštavanje o osobama sa hendikepom iz ugla novinara Alekse Anđelića: Bilo bi dobro da se na fakultetima uvede predmet o pisanju o osetljivim grupama http://presscentar.uns.org.rs/info/5536/izvestavanje-o-osobama-sa-hendikepom-iz-ugla-novinara-alekse-andjelica-bilo-bi-dobro-da-se-na-fakultetima-uvede-predmet-o-pisanju-o-osetljivim-grupama.html „Medijski sadržaj o osobama sa invaliditetom je često diskriminišući, pun stereotipa, a autorima koji ga proizvode fali analitički pristup“, rekao je novinar Aleksa Anđelić koji radi u arhivu „Ebart“ i svakodnevno arhivira tekstove iz dnevne i nedeljne štampe. ]]>

Aleksa Anđelić (foto: Press centar UNS)

O osobama sa invaliditetom, kaže Anđelić, mediji često izveštavaju ističući njihovo zdravstveno stanje, dok se problemi sa kojima se svakodnevno suočavaju neretko zanemaruju. Oni se na taj način, kako dodaje, ne tretiraju kao ravnopravni članovi društva već isključivo kao osobe kojima je potrebna pomoć.

Reč „stereotipno“ za njega najbolje odslikava medijsko izveštavanje o osobama sa invaliditetom. Najveća dilema koja se odnosi na adekvatan način ophođenja prema osobama sa invaliditetom za njega je kako im pristupiti, a da se ne osete uvređeno ili manje vredno.

Da bi neku osobu razumeo, novinar, ističe Anđelić, mora da „uđe u njene cipele“ i informiše se o njoj, jer nerazumevanje dovodi do predrasuda. Zbog toga do sada on sam nije izveštavao o toj temi.

Za sve to je potrebno šire znanje o ovoj temi, a najbolji način da ga mladi ljudi steknu je, kako kaže, formalno obrazovanje. 

„Mislim da je potrebno da se, pošto sam završio novinarstvo, na departmanima za novinarstvo odredi neki predmet na kome će se govoriti o načinu informisanja o osetljivim grupama, kao što su osobe sa invaliditetom, LGBT populacija, Romi, žene…“, dodaje Anđelić.

Autor: A. N.

 

 

*U domaćem zakonodavstvu i međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratifikovala koristi se termin “osoba sa invaliditetom”. Međutim, pojedina udruženja građana, među kojima je i Akademska inkluzivna asocijacija, smatraju da je sintagma “osoba sa hendikepom” adekvatniji prevod termina „person with disabilities“. Termin „osobe sa hendikepom“ upućuje na širu grupu ljudi, odnosno, na sve kojima je potreban neki vid podrške u funkcionisanju, a pritom ne sadrži koren reči "invalidus" koji označava onesposobljenost.

___________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“

]]>
Thu, 25 Jan 2024 14:43:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5536/izvestavanje-o-osobama-sa-hendikepom-iz-ugla-novinara-alekse-andjelica-bilo-bi-dobro-da-se-na-fakultetima-uvede-predmet-o-pisanju-o-osetljivim-grupama.html
UNS-DNV poziva na izložbu i radionicu "Nada je u fotografiji" http://presscentar.uns.org.rs/info/5539/uns-dnv-poziva-na-izlozbu-i-radionicu-nada-je-u-fotografiji.html Udruženje novinara Srbije (UNS) sa svojim ogrankom Društvom novinara Vojvodine (DNV-UNS) poziva fotoreportere, novinare, studente novinarstva i sve zainteresovane na izložbu i radionicu ,,Nada je u fotografiji“, autorke Marije Erdelji. ]]>

Foto: snimak ekrana Jutjub kanala Marije Erdelji

Izložba će biti otvorena 29. januara u 19 časova u prostoru OPENS-a (Bulevar despota Stefana 5), dok će radionica biti održana dan kasnije, 30. januara u 17 časova u prostoru DNV-UNS (Bulevar Mihajla Pupina 6/III).

Događaj koji organizuje udruženje Via Panonija posvećen je osobama sa invaliditetom koje se svakodnevno susreću sa različitim barijerama, ali i neetičkim predstavljanjem u medijima. Tabloidne i senzacionalističke objave mogu da iniciraju surove komentare i reakcije povećavajući prag tolerancije na agresivnu terminologiju, što može dovesti i do nasilnog ponašanja u praksi.

Pred posetiocima će biti fotografije na kojima su prikazane osobe sa invaliditetom u realnim situacijama, pred vidljivim problemima. Cilj ovog projekta je razvoj kritičkog mišljenja i podsticanje medija da o osobama sa invaliditetom izveštavaju kao o ravnopravnim članovima društva.

Osim izložbe kao vizuelne edukacije, planirana je i stručna radionica na kojoj će se analizirati primeri loše prakse – kršenja profesionalnih i etičkih standarda, kao i primeri dobre prakse i njeni pozitivni efekti. Cilj je da se definišu problemi, pruži raznovrsnost izvora informacija i razviju znanja za proizvodnju nedostajućih sadržaja na ove teme, koje su u javnom interesu.

Marija Erdelji je master likovna umetnica iz oblasti fotografije. Radi kao fotografkinja u Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, a kao fotoreporterka sarađivala je sa velikim brojem domaćih i stranih medija. Sa svojim radovima učestvovala je na oko 60 grupnih i 9 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja.

]]>
Thu, 25 Jan 2024 14:46:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5539/uns-dnv-poziva-na-izlozbu-i-radionicu-nada-je-u-fotografiji.html
Josifović: Kolektivna svest o osobama sa invaliditetom treba da bude na višem nivou http://presscentar.uns.org.rs/info/5530/josifovic-kolektivna-svest-o-osobama-sa-invaliditetom-treba-da-bude-na-visem-nivou.html „Položaj osoba sa invaliditetom na Kosovu i Metohiji je veoma loš - od samog obrazovanja, pa do zapošljavanja i stvaranja porodice. Pogotovo zato što smo 'sabijeni' u seoskim sredinima i nemamo izgrađenu infrastrukturu, socijalne servise, servise podrške i lekove“, rekao je u podkastu Udruženja novinara Srbije (UNS) predsednik Organizacije osoba sa invaliditetom u Gračanici Dragan Josifović. ]]> Dešavalo se, kako kaže, da fizikalna terapija za osobe sa invaliditetom bude na drugom spratu bez lifta ili da ne postoje ginekolozi za žene koje su osobe sa invaliditetom.

Josifović je u razgovoru za UNS ocenio da kolektivna svest o osobama sa invaliditetom treba da bude na višem nivou.

Dragan Josifović (foto: UNS, Jutjub, snimak ekrana)

„Henikep je u društvu i tamo treba da se prevaziđe. Ako bude ostavljen na cedilu, pojedinac može da bude samo osoba sa hendikepom, a ako ima podršku zajednice može otići i više nego neka osoba koja nema problem“, rekao je on.

Ako osobi sa invaliditetom date šansu, smatra Josifović, sigurno neće biti teret društvu, već će biti koristan član društva.

On napominje da osobama sa invaliditetom treba pružiti priliku, jer one mogu dati važan doprinos društvu.

Josifović je više od 30 godina uključen u rad organizacija osoba sa invaliditetom, a kako kaže za UNS, udruženja koja okupljaju ove osobe su jako značajna za članove,  jer bi bez njih mnogi bili uskraćeni za zdravstvenu negu, ortopedska pomagala, socijalna davanja, obrazovanje.

„Bitno je da postoje udruženja da bi se članovi animirali, okupljali i upoznali sa svojim pravima i obavezama“, rekao je Josifović.

Dodao je i da je cilj udruženja da samostalno i zajedno sa drugim organizacijama stvaraju uslove za kvalitetniji i samostalniji život osoba sa invaliditetom.

Ipak, veliki broj ljudi odbija da bude član nekog udruženja, a Josifović smatra da su nepostojanje adekvatnih uslova za osobe sa invaliditetom, neinformisanost i neprihvatanje zajednice, pa čak i situacije u kojima članovi porodice kriju osobu koja ima invalididet, neki od razloga za izostanak članstva.

Trećeg decembra se obeležava Dan osoba sa invaliditetom, a prošle godine je, kako kaže Josifović, ovaj dan obeležen sa ciljem da se poveća pristupačnost ovim osobama u društvu.

On je istakao da ne zna kako bi se bez pristupačnosti neka osoba sa invaliditetom društveno angažovala i funkcionisala.

„Kada kažem pristupačnost mislim na fizičku pristupačnost ustanovama, zgradama, javnim površinama, ali i pristupačnost uslugama koje te ustanove mogu da pruže“, rekao je.

Objasnio je i da ipak nije dovoljno da dete koje ima neki invaliditet ima samo fizičku pristupačnost školi, već je potrebno i stručno lice koje će da radi sa njim.

Na pitanje UNS-a da li postoji svest o inkluziji osoba sa invaliditetom ili i dalje postoje predrasude, Josifović kaže da ima i predrasuda, ali i da sa druge strane postoji svest kod ljudi o ovoj temi.

„Sve zavisi od toga ko je kako obrazovan i vaspitavan. Mislim da i mi iz organizacija pokušavamo da što više informišemo javnost koje su naše potrebe i šta bi trebalo da se uradi“, rekao je on.

Josifović smatra da uvek može da se govori o sistemskim rešenjima kada je u pitanju položaj osoba sa invaliditetom. 

„Pojedinačno rešenje je da ja sebi napravim neke uslove ili da meni neko ko me poznaje napravi uslugu, ali kada kažemo sistem mislimo i na zakonodavstvo. Zakonodavstvo je veoma dobro, međutim da li ne postoji neka politička volja, ili ljudi nisu obrazovani i ne žele da urade nešto, ne znam“, navodi on.

Dodaje da sistemski mnogo treba da se uradi po tom pitanju da bi bilo bolje.

„Mislim da osobe sa invaliditetom treba da budu vidljive da bi na neki način bile prepoznate u društvu. Ako nas nema na ulici, bisokpu, sportskim takmičenjima, ljudi nas ne prepoznaju“, smatra Josifović.

Autor: A. Momčilović, K. Kovač Nastasić

Ceo podkast pogledajte u nastavku.

*U domaćem zakonodavstvu i međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratifikovala koristi se termin “osoba sa invaliditetom”. Međutim, pojedina udruženja građana, među kojima je i Akademska inkluzivna asocijacija, smatraju da je sintagma “osoba sa hendikepom” adekvatniji prevod termina „person with disabilities“. Termin „osobe sa hendikepom“ upućuje na širu grupu ljudi, odnosno, na sve kojima je potreban neki vid podrške u funkcionisanju, a pritom ne sadrži koren reči "invalidus" koji označava onesposobljenost.

___________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“

]]>
Wed, 24 Jan 2024 15:03:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5530/josifovic-kolektivna-svest-o-osobama-sa-invaliditetom-treba-da-bude-na-visem-nivou.html
Bonton prema osobama sa invaliditetom – pomoć prijatelja http://presscentar.uns.org.rs/info/5528/bonton-prema-osobama-sa-invaliditetom--pomoc-prijatelja.html „Kako se ponašati prema osobama sa invaliditetom je prvi problem na koji sam i sam naišao. Nisam znao kako da se ponašam, kako da priđem osobama sa invaliditetom, a da ih ne povredim. Neznanje je ključ svega i verujem da najviše problema u ophođenju prema osobama sa invaliditetom nastaje upravo iz neznanja“, kaže za UNS Aca Perić iz Šapca. ]]> On je vodeći se time napisao „Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom“. Kako kaže, lično ima pozitivna iskustva kada je reč o ophođenju drugih prema njemu.

Aca Perić je član Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga u okviru čijeg rada je i napisao Bonton. Takođe je jedan od osnivača sajta 015.srb, na kojem se, kako kaže, „objavljuju sve teme osim političkih“.

Bonton koji je napisao objavljen je i na sajtu 015.srb.  Pisao je, kaže, jezikom koji je svakom razumljiv, pre svega jednostavan i kratak.

 

Ilustracija Dragana Radanović

„Važno je biti jednostavan. Mnogo se komplikuje kada se govori o ovoj temi, a ustvari je sve vrlo jednostavno. Osobe sa invaliditetom su iste kao i svi drugi, samo im možda nekada za nešto treba malo više vremena, ali, svi imamo iste želje, nadanja, stremljenja“, rekao je Perić.

Invaliditet nije identitet

On napominje da je važno razumeti da invalididtet nije identitet, i zato je važno odnositi se prema osobama sa invaliditetom kao prema svima ostalima. Zato se i kaže, podseća on, „osoba sa invaliditetom“, „osoba sa distrofijom“, „korisnik kolica“ itd. jer je akcenat na   osobi, a ne njenom invaliditetu.

„Nažalost, i u medijima se ovo često izbegne, pa se često radi klikova koriste neprikladne formulacije. Tako možemo pročitati na primer – 'prikovan za kolica', što je naravno uvredljivo“, kaže Perić 

On je rekao da je pre pisanja Bontona uradio istraživanje koje je pokazalo da većina zemalja u regionu ima tako nešto, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina…

 

Ništa nama bez nas

Aca Perić. Foto: Privatna arhiva

„Smatram da su osobe sa invaliditetom najmarginalizovanija grupa u Srbiji. Svaka manjina ima bolji položaj od osoba sa invaliditetom zato što su organizovaniji i zajednički se bore za određena prava“, kaže Perić.

Ističe da je u Srbiji veliki broj organizacija osoba sa invaliditetom, ali da se, kao i u životu, njihov rad prepliće sa ličnim interesima i sujetom.

„U Srbiji ima, procenjuje se, od 10 do 15 odsto osoba sa invaliditetom. U poslednjem popisu je ispuštena prilika da se ovaj broj i zvanično proceni. I to je greška organizacija osoba sa invaliditetom, što na tome nije insistirano na vreme“, kaže on i dodaje da je 15 odsto veliki broj čak i kada govorimo o biračkom telu, te da bi i donosioce odluka trebalo osvestiti o značaju ove grupe.

„Ne mogu da tvrdim sa sigurnošću, ali mislim da čak u novom sazivu Skupštine neće biti osoba sa invalididtetom. U Engleskoj, na primer, ove osobe imaju svoje posebne, takozvane 'bele stolice' i bez obzira na stanačku pripadnost, one se pitaju o odlukama važnim za ovu grupu“, rekao je Perić za UNS.

Zvog toga mu je želja i naredni cilj, kako kaže za UNS, da za početak osnuje Savez osoba sa invaliditetom u Šapcu.

„U Šapcu postoji nekoliko udruženja osoba sa invalididetom. Važno je okupiti ih u Savez. Tako možemo uraditi velike stvari. Šabac je veliki grad, a čak i mnogo manji gradovi imaju ovakve saveze i rade fantastične stvari. Ništa nama bez nas“, zaključuje Perić.

„Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom“ Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga možete pročitati u nastavku.

Foto: Aca Perić (privatna arhiva)

„Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom“

Ne tako mali broj ljudi oseća se pomalo zbunjeno i zatečeno pri komunikaciji sa osobom koja ima neki vid invaliditeta. Mnogi se boje pogrešnih reči ili postupaka kojima bi možda nehotice povredili svog sagovornika/cu. Čak i same osobe sa invaliditetom kada se nađu u društvu osobe koja ima drugu vrstu invalidnosti, mogu da se osete pomalo zbunjeno. I sve ovo je normalno i ljudski, jer većina ljudi se nije često susretala sa osobama sa invaliditetom pa je i sasvim tim razumljivo što se ovako osećaju. Upravo sa željom da se olakša svakodnevni život osoba sa invaliditetom i unapredi njihova društvena uključenost, kao i da se ljudi podstaknu na kontakte bez straha, napravljen je bonton za svakodnevnu komunikaciju sa osobama sa invaliditetom.

Prilikom razgovora sa osobom sa invaliditetom, najvažnije je da usmerimo pažnju na osobu, a ne na njen invaliditet. Invaliditet je samo jedna od svojstava ličnosti, kao što je to na primer visina ili boja očiju, i nikako ne određuje samu osobu.

Pristojno je i normalno da se rukujemo sa osobom sa invaliditetom, a to treba učititi i kada osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke, koristi protezu ili je slepa.

Kada smo u društvu osobe sa invaliditetom, treba da budemo prirodni i neposredni. Nema razloga za preteranom ljubaznošću, iskazivanjem sažaljenja ili ustručavanjem i nelagodom.

Svaki vid izbegavanja ili ignorsanja osobe sa invaliditetom je oblik skrivene diskriminacije. Izbegavanje direktne komunikacije, skretanje pogleda i okretanje leđa osobi su znaci nepoštovanja i odbacivanja i mogu povrediti njenu ličnost i dostojanstvo.

OSOBE SA INVALIDITETOM SU- LjUDI

Osnovna civilizacijska tekovina sveta od polovine XX veka je da su svi ljudi ednaki u pravima i obavezama. To znači da sve osobe s invaliditetom imaju jednaka prava kao i ostali građani, bez obzira na način na koji ta prava ostvaruju – uz asistenciju, prilagođavanje, sa više truda i slično.

UĐI U MOJE CIPELE

Najbolji način da razumete kako se osoba s invaliditetom oseća i šta očekuje u određenoj situaciji jeste da na trenutak budete u njenoj koži, zamislivši kako bi vama bilo da ste u istoj poziciji. Onda je mnogo jednostavnije i naći rešenje za nešto što se dešava u vašoj neposrednoj blizini.

STEREOTIPI O INVALIDITETU

U svakodnevnom životu se susrećemo sa mnogo stereotipa o invaliditetu, kao o kazni ili daru od Boga, ličnom teretu, nedostatku, osiromašenju života. Invaliditet je različitost, u skladu sa shvatanjem ljudskih prava i zato mu jedina prepreka mogu biti samo pogrešno naučeni stavovi.

KO PITA – NE SKITA

Želja i poriv da osobi sa invaliditetom budete od pomoći, često rezultiraju pogrešnim načinom na koji pomažete. Zato je najbolje da pitate kako nekome ko ima invaliditet možete pomoći. Osoba koja ne vidi može da se kreće samostalno uz malo podrške i navođenja, osoba koja koristi kolica sigurno ima  mehanizam za prevazilaženje barijera u kojem se oseća sigurno, osoba koja ne čuje najbolje će vas razumeti ako stanete ispred nje i govorite uobičajeno, kako bi čitala s vaših usana. Osobama s invaliditetom uvek postavljajte jednostavna pitanja i imajte strpljenja da sačekate odgovor.

OD INVALIDITETA SE NE OZDRAVI

Invaliditet je trajno stanje, čije su posledice manje ili veće, lakše ili teže. Invaliditet je oštećenje organizma koje u interakciji sa okolinom stvara poteškoće u ravnopravnom učešću. Invaliditet može biti posledica nezgode, bolesti, povreda na radu ili trajnih oštećenja, ali u najvećem broju slučajeva – za njega nema leka, već samo mehanizama za lakše svakodnevno funkcionisanje.

OSOBE SA INVALIDITETOM SU SUBJEKTI, A NE OBJEKTI DEŠAVANjA

Na isti način na koji je nekulturno o ljudima koji su prisutni razgovarati u trećem licu, tako je neprihvatljivo obraćati se ljudima koji su pratnja osobi sa invaliditetom, umesto nje same. Osobe s invaliditetom moraju biti pitane i mogu dati odgovore o stvarima koje ih se tiču.

INVALIDITET SE MOŽE DESITI SVAKOME

Invaliditet se stiče rođenjem, usled određenih traumatičnih iskustava i često, usred redovnh životnih aktivnosti. Može se desiti svakome, u svakom momentu i tu nema pravila, stoga – ono što na vreme naučimo – ostaje za generacije koje dolaze.

Treba poštovati pravo na slobodan izbor i samostalnost osoba sa invaliditetom. Nedopustivo je nametati stavove, postupke i odluke odrasloj osobi sa invaliditetom pod izgovorom njene invalidnosti. Jedini izuzetak mogu predstavljati osobe sa određenim intelektualnim invaliditetom koje zbog prirode svoje invalidnosti ne mogu potpuno samostalno donositi odluke.

Ne treba da se bojimo pogrešnih reči ili izraza u komunikaciji sa osobama sa invaliditetom. Razgovarajmo normalno, služeći se svakodnevnim rečima i izrazima poput: „Vidimo se”, „Žurim, trčim/idem dalje”, „Čujemo se” – bez obzira o kakvom invaliditetu se radi kod osobe sa kojom razgovaramo.
Ako sa osobom u invalidskim kolicima vodimo duži razgovor, treba da sednemo ili kleknemo kako bi smo se gledali u oči. Na ovaj način, oba sagovornika su u istim pozicijama, što im obezbeđuje osećaj ravnopravnosti i međusobnog poštovanja.

Ako osoba otežano govori, treba da je slušamo sa dodatnom pažnjom. Ako nismo razumeli šta je rekla, treba da je zamolimo da ponovi. Ne treba da se pretvaramo da smo je razumeli ili da završavamo rečenicu umesto nje.

Kada se pozdravljamo sa slepom ili slabovidom osobom, koju ne srećemo često, treba da joj se predstavimo i kažemo gde smo se upoznali da bismo joj pomogli da nas prepozna. Ako nudimo pomoć u kretanju, treba joj ponuditi da se osloni na našu ruku ili rame.

Gluvo-slepe osobe nas mogu razumeti jedino putem dodira. Ako se nekada nađemo u situaciji da komuniciramo sa osobom koja ima ovu vrstu invaliditeta, uspostavićemo kontakt sa njom ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.

Kada razgovaramo sa osobom koja ima intelektualni invaliditet poželjno je da korstimo kratke i jasno formulisane rečenice. Takođe, ne treba da upotrebljavamo reči i izraze koji su dvosmisleni, stranog porekla, suviše stručne i apstraktne termine.

Ako razgovaramo sa osobom oštećenog sluha, treba da pričamo polako i da licem budemo direktno okrenuti ka njoj, jer će joj naš izraz lica i pokreti usana pomoći da nas razume. Nema razloga da vičemo, ili da govorimo osobi u uvo. Ako ipak nismo sigurni da nas je razumeo/la -možemo da napišemo poruku.

Kada osobi sa invaliditetom objašnjavamo put, moramo da mislimo na stvari kao što su: udaljenost, pristupačnost, gde su trotoari koji imaju rampe na prelazima i trake za slepe, gde postoje zvučni semofori, koje ustanove/zgrade imaju postavljene rampe i slično. Ukratko treba da vodimo računa o svim faktorima i fizičkim preprekama koje mogu ometati odnosno olakšati kretanje osoba sa invaliditetom.

Decu ne treba sprečavati da postavljaju pitanja osobi sa invaliditetom o njenim ortopedskim pomagalima – kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi. Otvoren razgovor pomaže da se razbiju i premoste predrasuda koje proističu iz strahova ili zabluda, a koji se baziraju upravo na neznanju i nedovoljnoj informisanosti.

Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci“ iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, krevet i slično, ne treba micati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju pomeriti iz nekog razloga, treba da pitamo za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake.
Ne mislimo o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima. Oštećenja koja uzrokuju nemogućnost kretanja mogu nastati i bez pojave bolesti.

Neki od razloga korišćenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, multipleks skleroza, dečja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.

Upotreba ortopedskih pomagala nije tragedija. Kao što kratkovidim ili dalekovidim ljudima naočare pomažu da koriguju vid, isto tako ortopedska pomagala koja su dobro opremljena i odabrana, zapravo pružaju slobodu korisniku, kao i mogućnost kretanja i punog angažmana u životu.

Pomagala kao što su štake, štap ili kolica osobe sa invaliditetom možemo da diramo samo ako smo za to bili zamoljeni. Ne naslanjajmo se na invalidska kolica, ona su deo intimnog prostora osobe koja ih koristi. Ne milovati psa vodiča dok je na „radnom mestu”. Ako to želimo, uvek pitamo vlasnika za dozvolu. Takođe, treba omogućiti nesmetan pristup i ulaz psima vodičima u javnim institucijama i u prevoznim sredstvima.

Lična pitanja o invaliditetu ili njegovim uzrocima ne treba da postavljamo osobi sa invaliditetom ako s njom nismo bliski. Neke osobe su spremne da vrlo otvoreno govore o svom invaliditetu, čak i pred nepoznatim ljudima, ali nekima od njih to može biti neprijatno, pa iz tog razloga treba biti obazriv i poštovati njihova osećanja i odluke.

Treba biti tolerantan i strpljiv u ophođenju sa osobama sa invaliditetom jer nekima od njih može trebati više vremena da obave neku radnju ili nešto kažu.

Iako su ponekad prinuđene da neke aktivnosti rade sporije, osobe sa invaliditetom mogu biti vrlo efikasne i uspešne u mnogim poslovima.

Osobe sa invaliditetom imaju pravo na grešku. Kao i svi ljudi, i osobe sa invaliditetom mogu da pogreše i to ni na koji način nije posledica njihove invalidnosti, već odraz naše „nesavršene“ ljudske prirode.
Ne hvalimo preterano osobu sa invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih radnji ili određenih poslova. Ako osoba ima neku vrstu invaliditeta, to nikako ne znači da su sve njene fukcije i sposobnosti time pogođene. Osoba koja je, na primer, u kolicima ili je slepa može sa lakoćom naučiti lekciju ili napisati dobar tekst, jer njene intelektualne sposobnosti nisu narušene vrstom invalidnosti koju ima.

Kada čekamo u redu treba da ustupimo svoje mesto ili da se potrudimo da teško pokretna osoba odmah dođe na red. Nekim osobama sa invaliditetom može biti fizički naporno čekanje u dugim redovima, a osobe sa autizmom mogu biti uznemirene.

Prilikom vožnje u javnim prevoznim sredstvima ustupimo svoje mesto osobama sa invaliditetom. Pomozimo im uvek i pri ulasku i izlasku iz autobusa, voza,tramvaja, aviona. Poštujmo vozače sa invaliditetom. Kada u saobraćaju susretnemo vozilo označeno “invalidskim znakom”, povećajmo razmak, smanjimo brzinu vožnje inpovećajmo oprez. Uvažimo njihovu sporost u obavljanju radnji.  

Ne parkirajmo se na parking mesta koja su označena “invalidskim znakom”.

Od nas se ne očekuje da pokazujemo sažaljenje prema osobama sa invaliditetom.
Prema njima se ponašajmo kao prema jednakima, jer one to i jesu.

A. Perić

   

Autor: Kristina Kovač Nastasić

_______________________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“

]]>
Tue, 23 Jan 2024 14:01:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5528/bonton-prema-osobama-sa-invaliditetom--pomoc-prijatelja.html
Neformalno obrazovanje je važno, a koliko je zaista prilagođeno osobama sa invaliditetom http://presscentar.uns.org.rs/info/5522/neformalno-obrazovanje-je-vazno-a-koliko-je-zaista-prilagodjeno-osobama-sa-invaliditetom.html Udruženje novinara Srbije (UNS) pre više od deset godina prepoznalo je potrebu organizovanja obuka prilagođenih osobama sa invaliditetom, pa je tako do danas više desetina njih završilo UNS-ove škole - Školu veb novinarstva i Novinarsku školu. ]]> Ipak, kažu naši raniji polaznici, nisu im uvek obuke i drugi vidovi neformalnog obrazovanja, odnosno stručnog usavršavanja lako dostupni i nemaju mnogo prilika da svoja znanja upotpune na taj način. U zavisnosti od vrste invaliditeta različita su i iskustva, kao i mogućnosti.

Danas, Škola veba upisuje novu, 14. generaciju. I u ovoj, kao i u prethodnim generacijama, postoji mogućnost praćenja nastave na daljinu.

Kako za UNS kažu polaznici, nema mnogo obuka koje su inkluzivne, pristupačne i prilagođene, pa im je ovakva prilika da nauče nešto što im kasnije može koristiti za posao ili pokretanje sopstvenog posla, izuzetno značila. Nekima od njih novinarstvo je tada postalo zanimanje.

Obuka ima, ali važan je i njihov kvalitet

Nekadašnji polaznik UNS-ove Škole veb novinarstva Živko Bošković rekao je da mu je Škola bila veoma značajna. On je nakon nje nastavio da se bavi pisanjem i sada ima svoj blog. Znao je odmah, kaže, da će mu Škola biti korisna, ali ne i da će mu u tolikoj meri značiti.

„Čim je počela Škola video sam sebe kao nekog ko se može baviti novinarstvom. Ono što mi je veoma značilo je, na primer, znanje o važnosti samopromocije. Samopromocijom sebe kroz rad smanjujemo percepciju nas samo kao osoba sa hendikepom. Svako želi da bude ostvaren u poslu kojim se bavi, zbog posla kojim se bavi“, kaže on.

O pristupačnosti obuka osobama sa hendikepom Živko kaže da su sada, u vreme mogućnosti praćenja obuka onlajn, delimično prevaziđene određene barijere, kao što je fizička, odnosno neprilagođenost osobama sa hendikepom prostora u kojem se obuka izvodi.

Ilustracija (foto: Miloš Miškov)  

Ilustracija (foto: M. Miškov)

Ipak, na pitanje da li ako se obuke organizuju onlajn može da se kaže da su prilagođene osobama sa hendikepom, kaže da to zavisi od cilja onoga ko obuku pohađa.

„Ako vam je cilj suvoparno znanje, onda se može tako reći, to je onda pun pogodak. Ali, ono što je meni značajno kod svake obuke koju pohađam su kontakti, stvaranje kontakata je stvaranje prilika. To se onlajn obukama teško može postići“, kaže on.

Svako može, priča Živko, napraviti materijal i reći:  „Obratite nam se mejlom za sva dodatna pitanja“, ali se samo kontaktima koji se stiču može iskoristiti sav potencijal obuka.

„Najčešća barijera jeste ipak pristupačnost. Šta da vam kažem kada kabinet Zaštitnika građana nije prilagođen pristupu osobama sa hendikepom“, kaže on.

Ono što je takođe čest problem, navodi, jeste prilagođenost obuka osobama oštećenog sluha.

„Titlovanje je takođe problem i umnogome bi pomoglo osobama sa ovim hendikepom da u potpunosti prate izlaganja predavača. Veoma je važno kod obuka da budu potpuno inkluzivne“, rekao je Živko za UNS. 

Bivša polaznica Novinarske škole Julijana Palinkaš iz Bečeja rekla je ranije za UNS da zbog svog invaliditeta nije bila u mogućnosti da upiše novinarstvo na fakultetu u Novom Sadu, pa joj je Škola novinarstva veoma značila.

„To je bilo nezaboravno iskustvo. Saznanje da mogu da učim osnove novinarstva i dobijem diplomu za mene je bilo mnogo značajno“, rekla je Julijana koja i danas piše za svoj blog i nekoliko lokalnih portala. 

Nedeljko Rakić iz Kovina kaže da nema mnogo obuka koje su prilagođene osobama sa invaliditetom.

„Bude ih, naročito sada u vreme Zoom-a i ostalih onlajn platformi, ali većinom u okviru organizacija osoba sa invaliditetom. Međutim, obuka koja je prilagođena osobama sa invaliditetom, a da je organizuje neka druga organizacija, kao u ovom slučaju UNS, su veoma retke, a i kada ih bude, uglavnom je to čisto ispunjavanje forme“, rekao je Nedeljko koji je 2015. godine pohađao UNS-ovu Školu veb veština, preduzetništva i novinarstva.

Iako se Nedeljko Rakić sada ne bavi novinarstvom, napravio je tada svoj blog i redovno pisao. Na kraju je iz ličnih razloga odustao od novinarstva. Ipak, ističe da da su mu iskustvo i druženje veoma značili.

Ilustracija (foto: Miloš Miškov) 

Ilustracija (foto: M. Miškov)

Lorijan Popi iz Vršca, takođe polaznik jedne od generacije Škole veba, kaže da i danas piše i sarađuje sa pojedinim medijima.

„Pišem povremeno za Vršačke vesti, za TV Lav, a s vremena na vreme uradim i prilog za TV Banat. Nije mi novinarstvo primarno zanimanje, više sam se okrenuo preduzetništvu, o čemu sam takođe učio u UNS-ovoj Školi. Nakon Škole veba napravio sam dva sajta  o samozapošljavanju - raditeodkuce.com i samonajbolje.info i danas pišem i uređujem sadržaj na njima“, kaže Lorijan za UNS.

Lorijan je predsednik Udruženja slepih i slabovidih Južnog Banata i za ovo udruženje takođe piše informacije za sajt.

Kako je rekao, najveći deo programa Škole mu je koristio u protekloj deceniji i sve što je naučio, pokušao je da primeni. Osim, kako ističe, veb dizajna.

„Time se nisam bavio, to je ipak profesija kojom slepi i slabovidi teško mogu da se bave jer je vizuelno primarno“, kaže Lorijan.

I on potvrđuje reči Nedeljka Rakića – obuka prilagođenih osobama sa invaliditetom, za poslove koji mogu biti konkurentni na tržištu, je malo.

„Ja sam aktivan, radim svašta po malo, ali eto lično nisam pronalazio i prisustvovao nijednoj drugoj obuci ovakve vrste“, kaže on. 

Zoran Gavrilović, pak, kaže da mu je ovakva obuka u UNS-u veoma značila i da je nakon nje pokrenuo svoj sajt o preradi drveta čime se najviše i bavio nakon završetka Poljoprivrednog fakulteta. On smatra da su u zavisnosti od vrste invaliditeta, različite i mogućnosti za obuke – nekome češće prilagođene, nekima veoma retko.

„Ja sam pohađao dosta obuka, u poslednje vreme i za junior programera, tako da mislim da se mogu pronaći dobre i korisne škole i kursevi“, rekao je Gavrilović.

Autor: K. Kovač Nastasić

*U domaćem zakonodavstvu i međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratifikovala koristi se termin “osoba sa invaliditetom”. Međutim, pojedina udruženja građana, među kojima je i Akademska inkluzivna asocijacija, smatraju da je sintagma “osoba sa hendikepom” adekvatniji prevod termina „person with disabilities“. Termin „osobe sa hendikepom“ upućuje na širu grupu ljudi, odnosno, na sve kojima je potreban neki vid podrške u funkcionisanju, a pritom ne sadrži koren reči "invalidus" koji označava onesposobljenost.

___________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“


]]>
Fri, 19 Jan 2024 15:11:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5522/neformalno-obrazovanje-je-vazno-a-koliko-je-zaista-prilagodjeno-osobama-sa-invaliditetom.html
Press centar UNS-a 12 godina sa vama na društvenim mrežama http://presscentar.uns.org.rs/info/5519/press-centar-uns-a-12-godina-sa-vama-na-drustvenim-mrezama.html Već 14 godina u Press centru UNS-a organizuju se konferencije, sastaju se stručna javnost, mediji i građanstvo, raspravlja se o važnim temama, pokreću se akcije, rađaju se vesti. ]]>

Pre tačno dvanaest godina, januara 2012. godine, Press centar se pojavio na društvenim mrežama -  otvorio je Fejsbuk stranicu na kojoj redovno obaveštava javnost o okruglim stolovima, panel diskusijama, konferencijama za medije, promocijama...

Na ovoj stranici dele se saopštenja, vesti, izveštaji, fotografije i video snimci sa događaja.

U martu 2014. godine Press centar se pridružuje i Tviter zajednici (sada X), deleći multimedijalne sadržaje i na ovoj društvenoj mreži.

Na Jutjub kanalu koji broji više od 14 000 sabskrajbera (pretplatnika), od aprila 2015. godine, korisnici mogu da pogledaju sve video snimke događaja koji su održani u Press centru.

Prateći aktuelne trendove, maja 2018. godine otvoren je Instagram profil Press centra gde Press centar takođe informiše javnost o predstojećim događajima.

Ukoliko niste do sada  - zapratite nas i budite u centru dešavanja

FB www.facebook.com/PressCentarUNS

  

Instagram @press_centar_uns

You tube https://www.youtube.com/@press_centar_uns


Kaži ono što misliš – Press centar UNS-a

]]>
Tue, 16 Jan 2024 14:10:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5519/press-centar-uns-a-12-godina-sa-vama-na-drustvenim-mrezama.html
Na javnim servisima program prilagođen osobama sa invaliditetom na nivou statističke greške, na komecijalnim televizijama ni toliko http://presscentar.uns.org.rs/info/5516/na-javnim-servisima-program-prilagodjen-osobama-sa-invaliditetom-na-nivou-statisticke-greske-na-komecijalnim-televizijama-ni-toliko.html Nema mnogo pomaka u povećanju udela programa prilagođenog osobama sa invaliditetom na javnim servisima, komercijalni emiteri se uglavnom pridržavaju preporuka o dostupnosti programa tokom predizbornih kampanja. Sledeće godine novi izveštaj o dostupnosti programskih sadržaja osobama sa invaliditetom, kažu u REM-u. ]]>

REM (foto: UNS)

„Po onome što se konkretno vidi iz godišnjih izveštaja, nema mnogo pomaka u udelu programa prilagođenog osobama sa invaliditetom u ukupnom programu“, kaže Sanja Remić, projektni analitičar REM-a.

Regulator je do sada objavio dva izveštaja o ovoj temi - 2013. i 2019. godine koji su pokazali da je udeo programa namenjenih osobama sa invaliditetom na javnim servisima, kako kažu u REM-u, „na nivou statističke greške“. Izveštaj iz 2019. godine pokazuje da je na Prvom programu RTS-a udeo ovih programa bio 2,93 odsto, na Drugom 0.49 odsto, a na Prvom programu RTV-a 1,53 odsto.

Situacija je lošija na komercijalnim televizijama sa nacionalnom frekvencijom za koje se u izveštaju iz 2019. godine navodi da nemaju sadržaje prilagođene osobama sa invaliditetom.

Po rečima Sanje Remić, zakon ne predviđa obavezu da pružaoci komercijalnih medijskih usluga imaju obavezu da emituju tu vrstu programa.

Nacionalna organizacija osoba sa invaliditetom je 2019. godine preporučila da se izmenama Zakona o elektronskim medijima proširi nadležnost Regulatornog tela za elektronske medije kako bi se i komercijalni pružaoci medijskih usluga obavezali da svoje sadržaje i programe učine pristupačnim osobama sa invaliditetom.

Međutim, i u novom zakonu ostala je odredba da “pružalac medijske usluge dužan da, u skladu sa svojim finansijskim i tehničkim mogućnostima, svoj program i sadržaj učini dostupnim osobama oštećenog sluha, odnosno vida”.

„Imali smo situaciju da je 2013. i 2014. godine tadašnja televizija Prva odnosno Fox imala neke sadržaje koji su bili pristupačni osobama sa invaliditetom, mimo centralne informativne, to su bili neki rijaliti programi, a 2018. više ni toga nije bilo“, kaže Remić.

Stevica Smederevac, načelnik Službe REM-a za nadzor i analizu kaže da kada su pravilnici i zakon postavljeni tako da se može i ne mora, onda je ostavljena mogućnost da se emiteri opravdaju time da nemaju tehničke, kadrovske, finansijske mogućnosti.

Stevica Smederevac (foto: UNS)

Na konstataciju da emiteri koji su na konkursu dobili dozvole za nacionalnu pokrivenost moraju da ispune i tehničke standarde da bi mogli da dobiju frekvenciju, te da tehničke mogućnosti ne mogu da navode kao izgovor, Smederevac kaže da ta okolnost nigde nije jasno podcrtana, ni u pravilnicima u vezi sa konkursom, ni u dokumentaciji.

„To se i dalje smatra okolnošću koja bi hipotetički, ako pružalac medijske usluge proizvodi takav program, mogla da mu ide u korist u smislu smanjenja mesečne naknade. Ali nigde nije navedeno bazično kao uslov. Odnosno, navedeno je kao prednost u odnosu na druge. I nije nigde podcrtano u imperativnom smislu - da neko ko nema to ili kaže da neće imati, bude samim tim diskvalifikovan, ili da na toj rang listi debelo padne“, navodi Smederevac.

Izbori su česti, preokupiraju resurse REM-a

Sanja Remić kaže da je poslednjih godina održano nekoliko izbora, a da su se komercijalni emiteri uglavnom pridržavali preporuka da kampanja bude dostupna osobama sa invaliditetom, odnosno da postoji titl ili prevod na srpski znakovni jezik.

Dodaje da su, kao što je i preporučeno, emiteri imali jednu centralnu informativnu emisiju u kojoj su izborni blokovi bili prevođeni na znakovni jezik.

Međutim, primedba organizacija gluvih i nagluvih osoba koja je upućivana REM-u je da nije poenta da im takvi programi budu dostupni 30-ak dana u toku kampanje, već cele godine.

I Stevica Smederevac, u svoje ime, tvrdi da je nemoguće u danu u kome oni beleže puno segmenata izbornog programa, da na osnovu jedne emisije gluve i nagluve osobe steknu uvid u ponudu političkih opcija koje će biti zastupljene na izborima.

„Sada smo prošli jedan izborni period, veoma osetljiv u smislu stvaranja mogućnosti da osobe sa invaliditetom na tim kanalima dođu do informacija koje će im koristiti za opredeljivanje za neku od političkih opcija koje učestvuju u izbornoj trci“, navodi Smederevac.

On kao problem ističe i da se izbori poslednjih godina održavaju često i preokupiraju resurse REM-a, tako da malo vremena i resursa ostaje za druge segmente.

„Iz tog razloga mnoge stvari radimo tek nakon što završimo praćenje izbora. Oni jesu politički i društveni prioritet, ali dešavaju se bukvalno na godinu i po dana. Nama svaki izborni ciklus podrazumeva pripremne radnje od par meseci, pa praćenje izbora, pa još par meseci do zatvaranja čitavog izbornog procesa u smislu postupanja po prijavama, izradu izveštaja“, kaže Smederevac.

Možda su sankcije rešenje

Pre šest godina Savet REM-a doneo je nacrt Pravilnika o dostupnosti programskih sadržaja osobama sa invaliditetom. Pravilnikom između ostalog predviđeno je progresivno povećavanje ove veste programa po godinama.

Za javne servise predviđeno je da u prvoj i drugoj godini, po donošenju Pravilnika, dnevno bude emitovano najmanje 15 odsto sadržaja dostupnih ovoj grupaciji. U trećoj i četvrtoj godini obim ove vrste programa trebalo bi da se duplira, a u petoj i šestoj godini bar polovina ukupno emitovanog programa trebalo bi da bude dostupna osobama sa invaliditetom.

Komercijalni emiteri startovali bi sa 10 odsto ovog programa u prvoj i drugoj godini, potom bi u naredne dve taj procenat trebalo da se duplira, a u petoj i šestoj godini po donošenju Pravilnika morali bi da imaju najmanje 30 odsto ovakvog sadržaja.

Nacrt Pravilnika poslat je nadležnom ministarstvu, ali odgovora nije bilo.

Regulatorno telo za elektronske medije (foto: UNS)

Smederevac kaže da regulatorno telo je u obavezi da svaki podzakonski akt, u koji spada i Pravlnik donese po proceduri zakonskog akta, a to podrazumeva i saglasnost nadležnog ministarstva.

„Ako tu stane, onda smo mi prosto nemoćni i nemamo alat da bilo šta preduzmemo“, kaže on.

Po njegovom mišljenju ovaj Pravilnik je veoma radikalno predvideo projekciju povećanja ove vrste programa.

„Sve i da se donese ovakav pravilnik, nisam siguran kako bi se primenio. Verovatno sa nekim amortizerom. Ako neko danas ne može da proizvede više od jednog ili dva procenta, teško da bi zbog jedne zakonske norme već sutra bio u prilici da proizvede 10 ili 15 odsto“, kaže Smederevac.

On smatra da kada posežemo za rigidnim propisima i sankcijama uvodimo red, onda društvena svest o potrebama osoba sa inaliditetom mora da je niska. 

„Mada kada je totalni nered onda su i sankcije negde u prvom koraku nešto što može ljude da usmeri u pravom pravcu“, smatra Smederevac.

Ipak, on smatra da je prilagođavanje programa osobama sa invaliditetom dugotrajan proces u kome treba da se priča o problemima te grupe ljudi, a „društvo habituira na potrebu da se odnose prema takvim osobama kao ravnopravnim članovima“. 

Pružaoci medijskih usluga, po novom Zakonu o elektronskim medijima, dužni su najkasnije do 1. septembra da izveste REM da li i u kom obimu emituju program dostupan osobama oštećenog sluha, vida i da li su dostupni prevodi na srpski znakovni jezik, otvoreni i zatvoreni titlovi i zvučni opisi.

Do kraja godine i REM bi trebalo da objavi izveštaj o dostupnosti programskih sadržaja osobama sa invaliditetom.

Stevica Smederavac kaže da ćemo tada moći da govorimo da li je u proteklih pet godina, od prethodnog izveštaja, došlo do poboljšanja.

Možemo da pratimo strane filmove, a domaće serije ne

U izveštaju iz 2019. godine navodi se da program prilagođen audio deskripciji sa slepe nije emitovan. Sanja Remić kaže da su nekada na Drugom program RTS-a jednom mesečno emitovani filmovi sa audio deskripcijom, ali toga više nema ni na javnom servisu. Takođe, tek unazad nekoliko godina RTS je krenuo da prevodi titlom domaće serije, da bi mogle da ih prate i gluve i nagluve osobe.

„To je bila jedna od apsurdnih situacija i iz udruženja gluvih su to isticali - mogu da prate strane filmove, a naše domaće serije nisu bili u mogućnosti da prate“, kaže Remić.

Autor: Slađana Dimitrijević

___________________________________________________________________________

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“

]]>
Tue, 16 Jan 2024 12:20:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5516/na-javnim-servisima-program-prilagodjen-osobama-sa-invaliditetom-na-nivou-statisticke-greske-na-komecijalnim-televizijama-ni-toliko.html
12. Međunarodna konferencija “U duhu Tesle 2024” 13. januara u Njujorku http://presscentar.uns.org.rs/info/5514/12-medjunarodna-konferencija-u-duhu-tesle-2024-13-januara-u-njujorku.html Teslina naučna fondacija (TNF) Amerike i Srbije organizovaće tradicionalnu 12. konferenciju „Tesla Spirit Conference and Award 2024“ 13. januara od 9 do 19 časova u hotelu „Njujorker“ na Menhetnu, dok će 14. januara u Srpskom klubu u Njujorku biti organizovan umetnički performans sa stvaraocima srpskog porekla. ]]>

Konferencija će biti organizovana kroz nekoliko vremensko-tematskih celina, a učestvovaće mnogi ugledni naučni radnici, stručnjaci, privrednici, novinari, umetnici, glumci i književnici iz celog sveta kao što su: dr Mihajlo Pravica (Michael G. Pravica): Kvantna mehanika, Ljubav, Bog i Tesla; dr Vjera Mujović: Kulturna diplomatija; Danko R. Vasović: Jasenovac, stradanje Teslinog naroda; Mark Alezi (Marc Allesi): Izveštaj Teslinog naučnog centra (TNC); Srđan Sotirov i Predrag Karasović, Aktivnosti i projekti Tesline naučne fondacije Srbija; Obeležavanje 100 godina Radio Beograda – prvi program Radio Beograda, emisija „Včeras zajedno“, RTS (video -prezentacija); Marina Bulatović i Milica Savić: Stil oblačenja Nikole Tesle (prezentacija); dr Aleksandar Ignjatović Pertini: Deca kao ambasadori kulture; Ešli Redfern (Ashley Redfearn) i saradnici: Školska platforma SAD; Maja Cvetković Sotirov: Noć uoči Božića sa Teslom (Tesla u dečjoj književnosti);  Radmila Satarić: Nikola Tesla inspiracija; Veroslav (Vik) Đurđević: Razvoj NTEC-a, aktuelni projekti u Kanadi; dr Nada Martinović: Nova veb platforma posvećena Teslinim klubovima i Teslinom narodu;  i mnogi drugi.

Teslina naučna fondacija iz Amerike i Teslina naučna fondacija Srbije okupljaju poštovaoce lika i dela velikog pronalazača Nikole Tesle širom sveta. Organizacijom konferencije u Njujorku, Filadefiji i Beogradu, Teslina fondacija ujedinjuje ljude različitih kultura, iz najrazličitijih sfera umetnosti i nauke, stručnjake iz različitih oblasti, promovišući tako značaj Teslinog pronalazačkog i stvaralačkog genija. Osim konferencije, promocija u duhu Tesle biće relizovana kroz brojne radionice.

Posebno važan projekat Tesline naučne fondacije je veb platforma Tesla klubova i Teslinog naroda koji je okupio stručnjake i promotere kulturne baštine u vezi sa Teslinim likom i delom iz celog sveta, a na kojoj će se naći bogat materijal na temu Nikole Tesle i Teslinog naroda.

U toku Konferencije biće dodeljene zahvalnice, medalje i najprestižnija nagrada naše organizacije „Tesla Spirit Award 2024“ zaslužnim organizacijama i pojedincima koji su tokom prethodne godine promovisali ime i delo Nikole Tesle i ime Teslinog naroda (na dostojanstven i originalan način).

Posebnim umetničkim programom biće obeležen dolazak pravoslavne srpske Nove godine 2024.

„Svaki značajni učinak, pojedinca ili institucije, omogućava da nastavlja da živi delo Nikole Tesle, pa zato težimo da svet što bolje upozna veličinu i značaj Tesle i Teslinog naroda“ – izjavio je Srđan Sotirov, Predsednik UO TNF Srbije.

U holu hotela biće upriličena izložba slika naših poznatih umetnika: Jelena Bibić, Gordana Nenadović, Jasmina Jovanović, Vasilena Radanović, Tijana Arsić, Ana Marija Gover, Milica Savić i Milunka Pejoska.

U umetničkom programu će nastupati: Folklorni ansambl „Gračanica“, dečji hor „Sveti Sava“,  dr Dušanka Ivanova: Balet „Tesla“, Slađana Šarić: Arija „Tesla“, i mnogi drugi.

Voditelji ovogodišnje konferencije biće Ešli Redfern (Ashley Redfearn), Lana Ašanin, Nada Martinović, Milica Savić i Gordana Nenadović.

(Foto: TNF)

„Do sada smo postavili 32 Tesline biste širom sveta, poslednja je postavljena na Salt Lake Community College u Americi. To je ogroman posao. Treba obezbediti sredstva za izradu bista, naći odgovarajuće umetnike koji će to uraditi, ali posebno je bilo izazovno pribaviti i 32 dozvole i boriti se sa birokratijom. Najviše smo ponosni što su se Tesla biste našle na Tehničkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, hotelu Njujorker jer je Tesla tu živeo od 1933 do 1943, na Franklin institutu (Franklin Institute) u Americi, i u Srpskoj kulturnoj bašti (Serbian Cultural Garden) u Rokfelerovom parku u Klivlendu.

Tokom Konferencije pozvaćemo na saradnju škole širom Planete, da počnu da otvaraju svoje Tesla klubove, a naša nova veb platforma posvećena Teslinim klubovima i Teslinom narodu taj posao će učiniti i lakšim i bržim.“ , ističe Nikola Ločar, osnivač i predsednik TNF iz Amerike.

Celokupan program Konferencije dostupan je na sajtu Tesline naučne fondacije (https://tnfs.edu.rs/), kao i link koji će omogućiti da praćenje konferencije uživo.

Autor: Marina Bulatović/ Press centar UNS


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Fri, 5 Jan 2024 10:08:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5514/12-medjunarodna-konferencija-u-duhu-tesle-2024-13-januara-u-njujorku.html
Postani i ti deo XIV generacije – UNS upisuje novu grupu polaznika Škole veb novinarstva http://presscentar.uns.org.rs/info/5509/postani-i-ti-deo-xiv-generacije--uns-upisuje-novu-grupu-polaznika-skole-veb-novinarstva.html Ako želiš da stekneš ili usavršiš znanja i veštine potrebne za rad u onlajn medijima prijavi se u UNS-ovu Školu veb novinarstva koja upisuje XIV generaciju. U okviru kursa koji se održava vikendima imaćeš priliku da naučiš pisanje za veb, kreiranje multimedijalnih sadržaja, vođenje društvenih mreža, šta sve treba da imaš u vidu prilikom osmišnjavanja informacione arhitekture, funkcionalnosti i dizajna informativnih sajtova. ]]>

Imaćeš mogućnost da savladaš optimizaciju sadržaja za pretraživače, korišćenje analitike, ali i upoznaš se sa preduzetničkim znanjima i veštinama koje su sve potrebnije u onlajn medijima kako bi se izborili za održivost.

Upoznaćemo te i sa popularnim načinom predstavljanja sadržaja kroz podkaste.

Za sve što te o kursu interesuje organizujemo predupisni razgovor. Tada ćemo odgovoriti na pitanja i zajedno proći kroz program, objasniti način rada, razgovarati o predavačima, praksi po završetku predavanja i završnom ispitu.

Šta ćeš naučiti na kursu?

Kurs se sastoji od 88 časova, tokom kojih ćeš na interaktivan način steći znanja i veštine u sledećim oblastima:

• Tehnike izveštavanja

• Kako se piše i uređuje za veb

• U kojoj meri se veb razlikuje od tradicionalnih medija i koje su to specifičnosti novih medija

• Osnove veb arhitekture

• Osnove veb dizajna

• Video, audio, fotografija, dokumenti na vebu

• Optimizacija

• Analitika

• Upotreba društvenih mreža u povećanju vidljivosti

• Osnove internet marketinga i oglašavanja

• Kako se veb koristi za promociju

• Etika i pravo na internetu

• Poslovanje na vebu

* Podkasti

Ko su predavači i koji su načini pohađanja nastave?

Nastavu i praktične vežbe vode istaknuti stručnjaci iz Srbije.

Škola traje tri meseca, uključujući i dve nedelje prakse. Nastava se održava vikendima i moći ćeš da odabereš da li želiš da pratiš nastavu u našim prostorijama ili na daljinu.

Cena škole je 55.000 dinara uz mogućnost plaćanja u četiri rate.

Kontaktirajte nas!

Za sve informacije kontaktiraj nas na mejl novinar@uns.rs ili na broj telefona 062 530 337. Dogovorićemo se za termin predupisnog razgovora. Vidimo se u UNS-u ili preko Zuma.

]]>
Wed, 3 Jan 2024 15:48:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/5509/postani-i-ti-deo-xiv-generacije--uns-upisuje-novu-grupu-polaznika-skole-veb-novinarstva.html