UNS Press centar :: PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/rss.html sr http://presscentar.uns.org.rs/img/logo.png UNS Press centar :: PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/rss.html Od šapata do oluje: Moć i opasnosti tračarenja http://presscentar.uns.org.rs/info/6368/od-sapata-do-oluje-moc-i-opasnosti-tracarenja.html U svakom kutku društva, pauza na poslu, čekaonica, društvenih mreža, tračarenje je stalni pratilac naših svakodnevnih razgovora. Ono što počne kao bezazlena razmena reči, može brzo prerasti u nešto mnogo snažnije i opasnije. Kako tračevi utiču na naše živote? ]]> Postoji jedna priča koja ukratko ide ovako: čovek je širio tračeve o drugima, pa mu je sveštenik dao zadatak da napiše sve tračeve kojih može da se seti, a čijih je sam bio tvorac. Zatim je trebalo da ih rasprši na vetru. Kada su papiri poleteli, sveštenik mu je objasnio da, kao što je nemoguće skupiti papire, tako je i s tračevima – jednom kad se prošire, teško ih je kontrolisati ili povući.

Tračarenje je, jednostavno rečeno, razmena informacija o osobama koje nisu prisutne. Taj čin ima i dubok evolucioni aspekt, pomogao je ljudima da prežive, saznaju ko je potencijalan saveznik ili pretnja. Može da omogući zbližavanje, utiče na društvene norme, podstakne prodruštveno ponašanje. Usput čini i da se aktiviraju, poput kakvih treperavih lampica, određeni delovi mozga. Ali isto tako i da nanesu štetu reputaciji i da utiču na društvenu isključenost. Ukratko, uništi ljudske živote.

Nastaju li tračevi iz dosade?

Prema nedavnim istraživanjima, pričanje o intimnim detaljima druge osobe čini 80% svih naših razgovora, a čak 70% ljudi redovno učestvuje u tračarenju, bilo u svakodnevnim razgovorima ili putem društvenih mreža.

Mila, frizerka iz Čačka, priča nam da je za nju to način da se "ubije" vreme. 

"Prokomentarišemo novosti u gradu i zajedničkim poznanicima, saznamo nešto novo", kaže ona.

 Ona to posmatra na bezazlen način, a često i kao korisnu stvar. 

"Kod kog lekara treba ili ne treba otići, razmenimo kontakt koji bi mogao pomoći osobi koja se našla u nepovoljnom položaju, ili pak nečiji sramotni postupak", govori Mila. 

Trač je primamljiv za oči, nos i mozak. Privlači mnoštvo očnih jabučica, raširi sijaset nozdrva kao da su nanjušile nešto ukusno, a angažuje i specifične mreže u mozgu koje su ključne za procesuiranje socijalnih informacija i upravljanje međuljudskim odnosima. 

Neki od delova mozga koji se aktiviraju prilikom tračarenja su prefrontalni korteks koji pomaže u proceni ponašanja i da li će informacija biti preneta u komšiluk (i šire), Nucleus Accumbens, aktivira se nakon doživljaja emocionalnog zadovoljstva ili uzbuđenja, zatim Amigdala gde se prepoznaju i obrađuju emocije, pozitivne i negativne, u šta spadaju i one koje doživljavamo slušanjem ili pričanjem skandaloznih detalja o određenim osobama...

„Zabadanje nosa“ u tuđa posla

Dakle, to nije tako jednostavan vid komunikacije, čini je kompleksna mreža koja je ključna za naše interakcije, donošenje odluka i emocionalno povezivanje sa drugima

Volimo li da „zabadamo nos“ u tuđa posla? 

Antropolog dr Bojan Žikić, kaže nam da se „privatno odnosi na one delove svačijih života nad kojima društvo ili država nemaju ili ne bi trebalo da imaju pravnu nadležnost, ili je imaju u normativnom smislu, ali je teško ili retko sprovode u delo“.

Dodaje i da „instistiranje na javnosti svačijeg života ide u prilog onome što vidimo kao mešanje u tuđe stvari, a što nužno ne mora biti zabadanje nosa u onom smislu kao kad imate posla sa preterano radoznalim susedima ili kolegama.“ 

Privatnost se ceni više od bilo čega drugog, a zadiranje u nju doživljava kao ugrožavanje ličnog integriteta. 

„To je kulturna, ali verujem i psihološka osobina“, kaže Žikić.

U razgovoru sa studentkinjom psihologije Martom Damljanović pokušali smo da saznamo kako širenje tračeva utiče na ljude koji su predmet trača, pogotovo one koji imaju psiholoških problema, nevidljivi hendikep ili se nalaze u teškom životnom periodu. 

“To pre svega zavisi od toga u kom stepenu su izražene određene crte ličnosti kod osobe. Može uticati na samopouzdanje osobe kao i generalno zadovoljstvo životom. Što se tiče ljudi koji imaju neki psihički poremećaj uticaj širenja tračeva zavisi od toga kakva je klinička slika poremećaja kod te osobe”, kaže Marta.

Opasnost vidi u tome da se može desiti da slika koju čuju od drugih o sebi i slika koju oni imaju o sebi bude dijametralno različita, što može imati niz negativnih posledica po osobu. 

„Od privremenog stanja šoka pa i do potencijalnog razvoja psihičkog poremećaja. Kakve će se posledice desiti zavisi od mnogo faktora kao što je stepen izraženosti određenih crta ličnosti, mreža socijalne podrške i još mnogo toga“, smatra ova studentkinja psihologije.

Važan uticaj društveno (ne)prihvatljivog

Mišljenja je da društvo može da utiče na to hoće li određena ponašanja biti prihvatljiva ili ne.

„Društvo može da odgovori i zaustavi kulturu širenja tračeva pre svega širenjem svesti o negativnim posledicama širenja tračeva po sve nas pa između ostalog i osetljive grupe društva kao i edukacijom o tome šta je nevidljivi hendikep i generalno hendikep u cilju razbijanja predrasuda. Ono što još može pomoći tome jeste uključivanje osoba sa hendikepom u razne društvene aktivnosti.“, dodaje.

Treba da znamo da je hendikep stanje u kome se nalazi osoba, a koje zahteva neki vid podrške. Podrška može biti u domenu motoričkih radnji, senzornih aktivnosti (vida, sluha), ali i funkcionisanja na nivou hroničnih i mentalnih stanja. 

Hendikep nije samo trajno, već i stanja koja se periodično javljaju. To je pojam koji označava potrebu za izjednačavanje uslova, odnosno situaciju u kojoj je osobi ili grupi potreban neki vid podrške zbog uticaja barijera i izazova, ili ih stavljaju u neravnopravan položaj.

Ova studentkinja psihologije bi pre dala savet onima koji su meta tračeva: „ne zamerajte im jer oni to rade zato što ih zanima njihov život, a ne vaš“.

Pozadina iznošenja poluinformacija i tračeva o drugima često poput pudera služi da zamaskira rošavo lice malicioznosti i zavisnosti. 

Kod nekih ljudi je vid odbrambenog mehanizma u cilju bežanja od sopstvenih problema i pronalaženja utehe da i kod drugih „trava nije zelenija“. 

Kako piše Rišel E. Gudrič „Mi uvek osećamo jačinu udarca koji smo dobili, ali gotovo nikada ne osećamo punu jačinu udarca koji smo sami zadali“. 

Iako trač može izgledati kao zabavna igra reči, često ostavlja duboke rane koje ne mogu da zarastu. Njegove pozitivne strane brzo blede u odnosu na razarajuće posledice – uništene reputacije , razorene živote, izgubljeno poverenje. 

Autor: Mina Dragićević, polaznica Škole veb novinarstva

]]>
Thu, 8 May 2025 14:52:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6368/od-sapata-do-oluje-moc-i-opasnosti-tracarenja.html
Odsek za muzičku teoriju u krizi, mladi ređe biraju ovaj poziv http://presscentar.uns.org.rs/info/6355/odsek-za-muzicku-teoriju-u-krizi-mladi-redje-biraju-ovaj-poziv.html Dok sve veći broj učenika srednjih muzičkih škola, osim vokalno-instrumentalnih odseka, bira muzičku produkciju, manje je onih koji se opredeljuju za muzičku teoriju, kako bi jednog dana postali pedagozi, muzikolozi, etnomuzikolozi, kompozitori ili dirigenti. ]]> U Srednjoj muzičkoj školi „Isidor Bajić“ u Novom Sadu pre deset godina u jednom odeljenju teoretskog odseka bilo je oko dvadeset đaka, a sada, u celoj školi, ima ih 43. Taj broj čini petnaest maturanata, trinaest učenika trećeg razreda, deset drugog i svega pet prvaka redovno pohađa nastavu.

 

Foto: Z. Bjekić

Uzrok leži u činjenici da se instrumentalistima i solo pevačima pridaje veća pažnja, imaju više mogućnosti i prilika za dokazivanje i takmičenje u zemlji i inostranstvu, što sa muzičkim saradnicima-teoretičarima nije slučaj. Pored toga, teoretičarima je mogućnost zaposlenja ograničena uglavnom na prosvetu i to pod uslovom da završe akademiju, nakon čega, ređe, mogu postati i kompozitori ili dirigenti.

Ukoliko se posmatra period od poslednje četiri decenije, može se primetiti variranje u broju učenika na smeru muzička teorija u školi „Isidor Bajić“.

Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, đaka je bilo veoma malo, da bi, prema rečima profesorke Jasmine Mitrušić Đerić, od 2000-ih započela ekspanzija, odnosno „zlatno doba“ ovog odseka.

Počev od školske 2015/2016. godine broj učenika ponovo je krenuo da opada, a otvaranje novog smera za muzičku produkciju od 2022. godine, dodatno je doprinelo smanjenju interesovanja za muzičku teoriju.

S obzirom na to da se tinejdžeri u poslednje vreme sve više zanimaju za moderniju, savremenu muziku, muzička produkcija postaje jedan od vodećih smerova u srednjim muzičkim školama.

Ovaj smer pruža osnovno znanje koje učenicima nakon završene srednje škole omogućava zaposlenje u produkcijskim kućama i ide u korak sa tehnološkim napretkom na polju elektronske muzike, kaže nam Mitrušić Đerić.

– Više dece se opredeljuje za produkciju, jer, kada završe, dobijaju zvanje dizajner zvuka i sa tim mogu da rade. Osim toga, u poslednje vreme smo svedoci porasta korišćenja tehnologije, koja polako počinje da preuzima muzičko stvaralaštvo plasiranjem različitih aplikacija za komponovanje. Tako je i elektronska muzika sve zastupljenija, što je takođe bitan činilac za popularizovanje ovog smera u odnosu na teoriju koja se bavi više klasičnom muzikom, ističe naša sagovornica.

Učenici srednjih muzičkih škola smatraju da mogućnost da postanete poznati, što dolazi sa solističkom karijerom, brojnija takmičenja u zemlji i inostranstvu, utiču na primamljivost smerova na kojima se školuju pijanisti, violinisti, flautisti, operski pevači.

Sa druge strane, za teoretičare postoji samo nekoliko takmičenja u Srbiji, a koliko će učenika na njima učestvovati zavisi od njihove želje, spremnosti i finansija, ali i od profesora koji treba da uloži dodatnu energiju i vreme, kako bi postigli uspeh.

Milica Keča, jedan je od profesora koji đake priprema i vodi na takmičenja iz teoretskih predmeta i kompozicije, tako da, bar na državnom nivou, vredni i talentovani pojedinci uspevaju da pokažu šta znaju.

Izvor: Jutjub kanal Zorane Bjekić

Prošle godine učenici u Kečinoj i klasi još tri profesorke iz škole „Isidor Bajić“, na Republičkom takmičenju koje organizuje Udruženje muzičkih i baletskih pedagoga Srbije u Beogradu osvojili su deset prvih i jednu drugu nagradu iz predmeta harmonija i muzički oblici.

– Pored Republičkog takmičenja iz harmonije, muzičkih oblika i kontrapunkta u Beogradu, teoretičari učestvuju i na takmičenju iz teoretskih predmeta u Lazarevcu, iz kompozicije u Smederevu i od 2023. godine na Memorijalnom takmičenju za mlade kompozitore „Andrija Čikić“ u Kolarčevoj zadužbini. Smatram, međutim, da imaju znanje i kvalitet i za dokazivanje u inostranstvu, ali, pošto bi u tom slučaju kotizaciju i ostale troškove sami plaćali, to je teže izvodljivo – navodi Keča.

Izvestan problem sa teoretskim odsekom jeste i manjak prilika za zapošljavanje, čak i nakon završetka akademije, jer muzičari i sa diplomom osnovnih ili master studija, gotovo u 90 odsto slučajeva rade u prosveti, a znatno ređe grade karijere samostalno, kao kompozitori ili dirigenti. To potvrđuje činjenica da je broj mladih istaknutih kompozitora i dirigenata trenutno veoma mali i da se uglavnom izvode i proučavaju poznata dela umetnika prethodnih epoha – baroka, klasicizma, romantizma i dvadesetog veka.

– Teoretičari, sa zvanjem muzički saradnik-teoretičar, nakon završetka srednje škole ne mogu gotovo ništa da rade, jer im je za profesionalno bavljenje muzikom potrebna akademija. Ali, čak i kada steknu visokoškolsko obrazovanje, pretežno su ograničeni na rad u prosveti, a, da napomenem, u Novom Sadu postoje samo dve državne muzičke škole – „Josip Slavenski“ i „Isidor Bajić“, gde je trenutno jako teško zaposliti se, jer mladi treba da čekaju da stariji profesori steknu uslov za penziju – ističe Mitrušić Đerić.

Kako u budućnosti ne bi bilo još manje obrazovanih pedagoga u oblasti muzičke teorije koji bi mogli da prenesu znanje deci, ili dirigenata, kompozitora, muzikologa i etnomuzikologa koji doprinose celokupnoj kulturnoj sceni, neophodno je da se uvede prezentacija teoretskog odseka u osnovnim muzičkim školama. Isticanjem učenika koji imaju ambicije da podele svoja iskustva sa mlađima podigla bi se svest o važnosti ovih profesija za kulturu jedne zemlje.

Za sada, smanjeno interesovanje za muzičku teoriju ne utiče na kvalitet studijskih programa na akademijama, jer se visokoškolski sistem još uvek oslanja na profesorski kadar sa dugogodišnjim pedagoškim i naučnim iskustvom. Ipak, postavlja se pitanje, da li će muzičke škole u Srbiji u budućnosti pronaći način da ponovo probude interesovanje učenika za teoretske odseke i tako doprinesu razvijanju kvalitetnog muzičkog obrazovanja i širenju kruga visoko obrazovanih muzičara.

Autor: Zorana Bjekić, polaznica Škole veb novinarstva


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Mon, 28 Apr 2025 14:39:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6355/odsek-za-muzicku-teoriju-u-krizi-mladi-redje-biraju-ovaj-poziv.html
Čokoladu mi pokloni - šta nosimo za slavu i može li 1000 dinara da pokrije trošak? http://presscentar.uns.org.rs/info/6353/cokoladu-mi-pokloni---sta-nosimo-za-slavu-i-moze-li-1000-dinara-da-pokrije-trosak.html Nemoguće je funkcionisati kada vam padne sećer. Gledate bledo, nemate snage. Ljudi pričaju – vi ne čujete. U tom trenutku hvatate prvu hranu koja vam padne pod ruku. Kada imate dijabetes najčešće je to čokoladica. To iz ličnog iskustva znam. ]]> Kada sa sobom nosim onu “famoznu” od 300 grama pojedem samo jedan red – ne više, da sećer ne skoči previše.

Čokolada je uobičajeni poklon koji nosimo kada idemo u posetu. Na slavu. I ne darujemo samo čokoladu, naravno. Jer za slavu, a stiže taj period: jedna slava, drugo slavlje, treći rođendan… treba puna kesa. Tradiocionalno se ranije nosila kafa, vino, cveće...



Koliko novca treba izdvojiti za prigodan poklon za slavu? Onoliko koliko možemo. A, koliko najčešće trošimo?

OK! Hajde da pogledamo cene i vidimo kako možemo da se uglavimo u manji budžet koji bi mogao da bude oko 1.000 dinara – nit’ malo, niti previše.

Sećam se, kada se sa 1.000 dinara više moglo kupovati. Sve je poskupelo.

Logično je da usledi pitanje da li je skupo voditi društveni život? Da li je danas zbog novca koji je potrebno izdvojiti druženje postalo luksuz? Da li će se porodica i prijatelji naljutiti ako im ne donesemo neki skuplji poklon? Da li će nas blokirati na društvenim mrežama ako se ne pojavimo na njihovom događaju?

Niz pitanja.

Da li je štednja jedan od odgovora?

O čemu mi pričamo? Nije važno da li je poklon u ukrasnoj kesi, niti koliku gramažu čokolade donosimo. Bitno je da smo okruženi ljudima koji su srećni što smo došli da se družimo.

Autor: Nikola Đorđević

Rad je nastao kao vežba u Školi Veb novinarstva.



Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Fri, 25 Apr 2025 14:48:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6353/cokoladu-mi-pokloni---sta-nosimo-za-slavu-i-moze-li-1000-dinara-da-pokrije-trosak.html
Studenti sa hendikepom na blokadama http://presscentar.uns.org.rs/info/6345/studenti-sa-hendikepom-na-blokadama.html Mesecima traju studentske blokade i protesti. Obustavljena je nastava na univerzitetima u Srbiji, a u podršku studentskim zahtevima staje sve veći broj građana. Da li ste primetili da su i u ovom talasu pobuna na ulicama, ali i na blokiranim fakultetima, studenti sa hendikepom? ]]> “Imam problem sa hodanjem, sa ravnotežom i uopšte slabi su mi mišići. Ne mogu da stojim bez pridržavanja za nešto ili za nekog”, kaže Mina Matejić, studentkinja Pravnog fakulteta u Beogradu.

Mina je želela da bude na protestima sa svojim koleginicama i kolegama, da bude aktivna, ali je, s druge strane, znala da ne može bezbrižno da se kreće u masi. Jer, kada imate problem da održite ravnotežu, ili ste korisnik/ca kolica ili belog štapa iskustvo protesta postaje drugačije.

“Skupila sam snagu i hrabrost i odlučila da odem na blokadu Autokomande. Želja ne zna šta je nemoguće”, nastavila je Mina.

 

Foto: Ivana Kovačević

Svetlo u mraku

Priča nam da je tada na Autokomandu krenula sa drugaricom koja je korisnica invalidskih kolica.

“To mi je olakšalo kretanje. Najveći izazov mi je bila gužva. U jednom trenutku sam se uspaničila jer mi je jako teško da hodam kada je toliko ljudi oko mene”.

Mina u razgovoru navodi kako su studenti i redari na protestu na Autokomandi bili divni i pomagali joj i da je za nju to bio neopisiv osećaj jedinstva oko zajedničkog cilja.

Kao studentkinji Pravnog fakulteta smatra mesto joj je upravo na ovim protestima.

„Osećaj ujedinjenosti protiv ovog zla na vlasti i borbe svih nas za bolje sutra je neverovatan. To se posebno osetilo u osam sati kada smo svi uključili svetlo na telefonima, suzdržavala sam se da ne zaplačem. Samo oni koji su bili znaju kakav je to osećaj, jer je stvarno nemoguće da se opiše rečima,” priča Mina.

Javnost nije uvek svesna položaja i potreba onih koji imaju složenija zdravstvena stanja, a često ih posmatra kao pasivne primaoce pomoći. Nasuprot tom uverenju, osobe sa hendikepom su prisutne u studentskim borbenim redovima, iako im je to u mnogim slučajevima veći poduhvat nego drugim studentima.

Na protestima su i slepi i slabovidi ljudi, a studentkinja koja je želala da ostane anonimna objasnila nam je da ne može da koristi beli štap zbog velikog broja ljudi, ali da najviše strahuje od ljudi koji namerno automobilima “gaze i povređuju studente”.

“Umesto da me to odvrati od učestvovanja na protestima, dodatan mi je podstrek. Cilj je da probamo da napravimo neke pozitivne promene u društvu,” kaže ona.

 

Foto: Ivana Kovačević

Naša sagovornica paralelno radi i studira. Na proteste i blokade ne ide sama, a to je najčešće slučaj i sa drugima jer se u grupi svi osećamo bezbednije.

“U potpunosti stojim iza zahteva koje smo kao studenti izneli i motivisana sam da doprinesem njihovom ispunjenju. Način za to je izlazak na proteste”, priča nam.

Ističe da želi da živi u društvu bez korupcije u kome funkcionišu institucije, a ljudi snose odgovornost za ono što su učinili.

“Jedna od najvećih motivacija da nastavim je svakako i ogroman broj ljudi koji nas svakodnevno podržava donacijama, rečima ili jednostavno stoje uz nas.”

Tabloidne zloupotrebe

Smatra da mnogi pokušavaju da kompromituju studentske proteste, a da u tome ne mogu da uspeju jer su studenti nezavisni.

“Značajno je što smo se ogradili od političkih partija i organizacija, te niko nije u poziciji da nas kompromituje. Drago mi je da sam studentkinja u vreme kada se ovo dešava i što mogu da doprinesem pozitivnim promenama u društvu”.

Ipak, osvrnula se na slučaj medijske zloupotrebe i navela primer da je tabloid Informer krajem januara objavio tekst i video pod naslovom “Uznemirujuć snimak iz Rakovice, opozicija u političke svrhe koristi devojku sa posebnim potrebama, ona doživela napad”.

“Ovime su depersonalizovali osobu i izmanipulisali javnost po pitanju postojanja slobodne volje kod osoba sa hendikepom, a sve u cilju diskreditacije studentskih blokada i protesta,” kaže.

Informer je o Jani Paunović, inače istoričarki i aktivistkinji, izneo niz nagađanja na osnovu snimka na kom se nalazi. 

Ono što je trebalo čitalac da zaključi je da je ona izmanipulisana da dođe na protest, odnosno da ju je „neko doveo“ i da je „opozicija iskorišćava u političke svrhe“. Iza toga, nastavlja priču, stoji pretpostavka da je nesposobna da samostalno odlučuje jer je osoba sa hendikepom.

Jana je kasnije izjavila, a preneo je to Institut za medije i različitost, da je na protest došla iz osećaja moralne obaveze nakon što je čula da je još jedna studentkinja pregažena, a da je poražavajuće što je neko dovodio u pitanje njeno pravo da bude tu samo zato što je osoba sa hendikepom.

Studentkinja Fakulteta organizacionih nauka (FON) Sofija Drašković, koja koristi kolica, nosi pozitivno iskustvo sa protesta, ali ukazuje da ostali studenti pri organizaciji treba da imaju u vidu prisustvo ljudi sa različitim potrebama.

“Na protestima sam se osećala uključeno i ravnopravno. Jedini problem je mesto na mom fakultetu gde se održava plenum, jer mi nije pristupačno,” kaže Sofija i objašnjava da nijelak pristup amfiteatru.

“Imam motorički hendikep, ali sa druge strane, nisam ni jednom izrazila želju da se priključim plenumima, i verujem da bi se potrudili da mi obezbede pristupačnu prostoriju ukoliko im skrenem pažnju na to. Ipak mislim da bi bilo mnogo bolje da su na početku samo izabrali pristupačnu prostoriju.”

Sofija je inače deo radnih grupa plenuma za medije i za spoljne odnose te ponekad piše objave za društvene mreže i komunicira sa drugim fakultetima. Protestima se pridružila jer želi da se poštuje Ustav ove zemlje.

Blokade

Iz Akademske inkluzivne asocijacije, koja podržava mlade sa hendikepom, oglasili su se videom u kom se govori da su i mladi sa hendikepom deo blokada. Na taj čin odlučili su se jer se njihove vrednosti, kako kažu u ovoj organizaciji, u velikoj meri poklapaju sa vrednostima za koje se zalažu studenti.

„Smatrali smo da je važno da stanemo uz studente koji su pokrenuli blokade jer se bore protiv sistemske nepravde, korupcije, ali i za pravednije i pristupačnije obrazovanje,“ rekli su nam u Akademskoj inkluzivnoj mreži.

Dodaju da su mnogi studenti sa hendikepom koji učestvuju na blokadama njihovi saradnici, te da je njihova dužnost da ih podrže i budu saveznici onima koji se bore za bolje i pravednije društvo.

Na pitanje kako bi javne akcije mogle postati pristupačnije, iz udruženja ističu da su studenti već pokazali volju da pruže podršku svima koji žele da se priključe i nikoga ne isključuju. Već sami studentski plenumi su mesto koje omogućava da se svačiji predlog razmotri i da se čuju različita mišljenja o kojima se onda demokratski odlučuje. Ipak, ukazuju na nekoliko mogućnosti da se protesti prilagode.

„Prilikom objavljivanja poziva na društvenim mrežama, važno je dodavati tekst uz fotografije, kako bi informacije bile dostupne i studentima koji koriste čitače ekrana. Kada je reč o radionicama i javnim događajima, preporučuje se angažovanje prevodioca za znakovni jezik ukoliko postoji potreba, ili poznavanje znakovnog jezika od strane nekoga u organizaciji. Takođe, treba voditi računa o pristupačnosti prostorija u kojima se događaji organizuju, te se postarati da postoje rampe, liftovi ili rukohvati i pristupačni toaleti, kako bi i korisnici kolica ili osobe sa otežanom pokretljivošću mogle da pristupe i ravnopravno učestvuju u događaju,“ odgovaraju iz Akademske inkluzivne mreže.

Iskustva naših sagovornica sa protesta i blokada pokazuju entuzijazam da se prevazilaze prepreke, ali ukazuju i na prostor da se pobuna učini dostupnija svima. Na studentskim plenumima ostaje da promisle mogućnosti.

Autor: Ivana Kovačević

Rad je nastao kao vežba u Školi Veb novinarstva.



Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Tue, 22 Apr 2025 15:22:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6345/studenti-sa-hendikepom-na-blokadama.html
Kada vuk postane ovčica: Dve priče o borbi sa lupusom http://presscentar.uns.org.rs/info/6319/kada-vuk-postane-ovcica-dve-price-o-borbi-sa-lupusom.html Da li ste se ikada zapitali šta se dogodi kada telo postane sopstveni neprijatelj? ]]> Šta bude kada ispod kože nešto natera organizam da umesto da brani počne sam sebe da napada. Pritom, da ni danas za ovu “grešku” ne znamo uzrok, niti još uvek postoji lek.

Da, pričamo o lupusu.

U Srbiji od lupusa boluje oko 3.000 ljudi, a žene čine najveći broj obolelih Foto: Marija Ilić

Crveni osip na licu, jedan od mogućih simptoma, dobio je još u srednjem veku doktorski opis da podseća na ugriz vuka. I tako je latinska reč vuk postao ime za nevidjivu, ali opasnu bolest koju nazivamo lupus.

U Srbiji od sistemskog eritemskog lupusa (SEL) boluje oko 3.000 ljudi. Podaci pokazuju da su žene 9 do 10 puta podložnije ovoj autoimunoj bolesti.

Oliverina priča

Kada je imala 28 godina Oliveri je dijagnostikovan lupus. Bila je to 2007. godina. Od glavnih simptoma navodi bolove u zglobovima ruku i nogu. Bili su do te mere izraženi da su joj onemogućili obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti.

„Organizam mi je bio u rasulu. To je za mene bio jedan veoma mračan period“, priča nam Olivera.

Ne može tačno da se priseti kada je prvi put osetila simptome.

“Recimo da je to bilo 2004. godine kada lupus nije bio toliko prepoznatljiv, a doktori nisu bili alarmirani za reumatske bolesti”.

Dugo je odlazila kod različitih doktora koji nisu umeli da uspostave pravu dijagnozu.

Kod osoba sa ovim oboljenjem najčešći simptomi su osip u obliku leptira na nosu i obrazima, crvenilo, hronični umor, groznica, povišena temperatura, anemija, glavobolja i gubitak kose.

Iako ovo oboljenje može zahvatiti mnoge organe, najčešće su napadnuti koža, bubrezi, zglobovi, hematopoezno tkivo i centralni nervni sistem.

“Meni je dijagnoza postavljena tek onda kada sam bila potpuno onemogućena da radim, vozim, pišem i studiram. Nisam mogla ruke mesecima da savijam. Sve me je bolelo. To je bilo veoma teško.”

Fotografija napravljena uz pomoć alata veštačke inteligencije

Jovanina priča

I Jovana (25), logoped iz Novog Sada, dugo nije znala šta joj se dešava.

“Lečila sam se prvo od trombocitopenije. Posle su došli i izlivi tečnosti u zglobovima, pozitivne alalize krvi i, za kraj, prišunjalo se i karakteristično crvenilo u obliku leptira na mom licu”, govori nam Jovana.

Bol u zglobovima za nju je najdominantniji simptom koji je osetila.

“Veoma je čudno što si tako mlad, a zbog bolova se osećaš mnogo starije. Naučila sam da svaki dan živim sa bolom u celom telu, pa sam išla i korak dalje i istraživala kolike su mi granice bola".

Jovani je lupus dijagnostikovan u 13. godini.

“Na žalost, mislim da nije moglo doći u gorem trenutku za mene. Pubertetske godine su same po sebi teške. Nije vreme kada baš volimo disciplinu i autoritet. To je moje prve godine lečenja učinilo zahtevnijim”.

Njen put, kaže, od te 2013. godine, bio je težak i izazovan, ali su to godine u kojima je sazrela i postala ono što je danas.

Borba posle saznanja

Lupus je hronično autoimuno oboljenje, gde organizam napada samog sebe. Razvijaju se antitela koja su sposobna da napadnu svaki organ.

Olivera je teško prihvatila ovo saznanje, a njeno stanje šoka trajalo je čak dve godine. Kaže da je taj period za nju bio životni brodolom.

“Živela sam sama u inostranstvu, sama studirala, sama se finansirala. Puno sam radila i učila, a malo spavala i slabo jela. To je bio jedan sveobuhvatni kolaps. Nisam mogla da se snađem, niti da vidim svoju budućnost baš jasno”.

Priseća se i da je uvek bila najmlađa u čekaonicama ordinacija.

Nakon dobijanja dijagnoze ljudi ne bi trebalo da se informišu putem interneta, mišljenja je danas, već da slušaju svoje telo i prave doktore.

“Došla sam do baš tih lekara do kojih je trebalo da dođem, onih koji će odigrati ključnu ulogu da moj lupus ne bude vuk, nego ovčica”.

Sada sreće osobe sa istim oboljenjem, jer se lupus lakše dijagnostikuje.

Uz dobar tim doktora, nastavlja priču Olivera, ključ uspeha u ovoj borbi je i briga o sebi.

 “Lupus te nauči mnogo toga u životu. Disciplini, brizi o sebi i da budeš fleksibilan.”

Već dugo vremena ona se oseća dobro. Razumela je da je ušla u celoživotnu borbu. Neko je ko se i inače lako ne predaje.

“Kada vam se desi lupus, teško da će vam se desiti nešto drugo, jer se stalno kontrolišete i brinete o sebi. Radićete više na sebi, ići na psihoterapije i na kraju kada se sve sabere, bićete bolji čovek”, objašnjava Olivera.

Moji oslonci

Jovana nam kaže da ima mnogo stvari koje je motivišu da bude dobro.

“Iako su izazovi veliki, ljubav i podrška onih koji me vole daju mi snagu da idem napred. I zbog njih takođe ne mogu da se predam”.

Ide na redovne kontrole, ima kalitetan i ispunjen život. Nada se da će se naći lek za ovo oboljenje.

S obzirom na to da lupus može varirati od lakšeg do težeg oblika, priča Jovana, sa sobom nosi i različite probleme.

“Ne predstavlja lupus samo fizičku borbu, već donosi i različite psihološke izazove”.

Čoveku je teško u nekim trenucima, kaže Jovana, da se nosi sa stalnim bolovima, neizvesnošću i dolazi taj momenat da se povučeš u sebe, postaneš anksiozan ili depresivan.

Smatra da je pored doktora koji su stručnjaci u ovoj oblasti, postojanje terapeuta koji pomažu obolelima da se nose sa psihološkim izazovima od suštinskog značaja.

Svakog od nas, dodaje Jovana, kroz odrastanje, život stavlja u određene uloge.

“Postaneš sestra, drugarica, žena, majka, koleginica... Ponekad na tom putu zaboraviš ko si zaista ti. U želji da svima ispuniš potrebe i htenja tvoje telo uđe u stanje stresa. Često kao jedini odgovor na ovo stanje, razvijaju se autoimuna oboljenja.”

S druge strane, priča ona, osoba sa lupusom, opet, svoj oslonac u borbi traži u porodici, prijateljima.

“Lupus te vraća na značaj zajedništva, podjednako koliko te tera da se vratiš sebi, da se bolje upoznaš, usporiš, da daš telu odmor i da se opet zavoliš”.

Bolest kada se pojavi traži da budeš hrabar, nikad ne sudiš ljudima, da pružaš podršku, a, opet, inspirišeš ljude svojom energijom i dostignućima.

Autor: Marija Ilić

Rad je nastao kao vežba u Školi Veb novinarstva.

 

]]>
Thu, 3 Apr 2025 12:02:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6319/kada-vuk-postane-ovcica-dve-price-o-borbi-sa-lupusom.html
Gračanica u Budimpešti, Beču i Gracu http://presscentar.uns.org.rs/info/6309/gracanica-u-budimpesti-becu-i-gracu.html U Budimpešti, Beču i Gracu će, tokom ove nedelje, institucije kulture sa Kosova i Metohije, pozorišnim, muzičkim, književnim, likovnim i filmskim programima, predstaviti savremeno umetničko stvaralaštvo, istorijski pogled i komunikaciju sa svetskim kulturnim nasleđem, a deo programa biće humanitarnog karaktera. ]]> U ovim gradovima Srednje Evrope programima će se predstaviti: Škola baleta Doma kulture „Gračanica“ koja je jedinstveni primer obnove elitne umetnosti i već je osvajala nagrade u ovim gradovima; Prvi put u srpskom pozorišnom životu na sceni će biti izvedeni delovi iz „Žitija Sv. Petra Koriškog“, jednog od najdubljih i najvažnijih tekstova srpskog srednjeg veka - nastup i izvođenje su deo protesta zbog uništavanja kompleksa i isposnice Sv. Petra Koriškog, koje se nedavno dogodilo. Profesor i glumac  Miodrag Krčmarik i glumica Tanja Krčmarik izvode delove ove drame.

Savremena srpska književnost KiM biće predstavljena poezijom Živojina Rakočevića i Žarka Milenkovića, dok će vokalna solistkinja Anđela Dogandžić izvesti nekoliko izvornih kosovskih pesama.

Istorijsko nasleđe i njegov uticaj na savremeni život biće prikazan kroz izložbu „Slike života“ iz zbirke Albera Kana, u organizaciji Arhiva Kosova i Metohije i Galerije umetnosti Priština. Na fotografijama se 1913. godine, prvi put u boji, vide gradovi i ljudi Prištine, Prizrena, Lipljana i Gračanice.

Iz oblasti filmske umetnosti biće prikazan  dokumentarni film „Dobročinitelj“ o Simi Andrejeviću Igumanovu, autora Boška Milosavljevića i Milana Kićevca, kao i film „Nerasvetljen zločin - Staro Gracko“, autorke Milice Stojanović,  koji govori o masakru žetelaca 1999. godine.

  „Prilika je da se, na prvom mestu, pokaže stvarajuća kultura Kosova i Metohije, da se u Srednjoj Evropi predstavi jedan originalni duh i mogućnost stvaranja u geto uslovima jedne izolovane zajednice. Celokupni nastup, zajedno sa istorijskim i dokumentarnim kontekstom, pruža uvid u život i vrednosti savremene kulture Srba koja je nastavljač blistave umetnosti srednjeg veka“ naglašava Nebojša Jevtić. 

Organizatori nastupa i predstavljanja su: Dom kulture „Gračanica“, Udruženje građana „Coolture“, Srpska pravoslavna Eparhija budimska i Srpski kulturni centar iz Beča, Arhiv Kosova i Metohije i Galerija umenosti Priština.

Pokrovitelji su Kancelarija za KiM, Eparhija Budimska i Srpski centar u Beču.

Srpski centar, institucija koja se bavi humanitarnim radom i podrškom kulturi, je nastup umetnika sa KiM uvrstila u program „Humetnost“, gde će se dobrovoljnim prilozima pružiti podrška šestočlanoj porodici Radivojević iz Ibarskog Kolašina.

 

 Program će biti održan:

* 3. aprila u Svečanoj sali Tekelijanuma u Budimpešti,

* 4. aprila u Svečanoj sali magistrata u 3. bečkom okrugu (Trg Karla Boromausa 3) u Beču

*5. aprila u Svečana sali hotela Marijahilf u Gracu.

 

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Tue, 1 Apr 2025 09:47:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6309/gracanica-u-budimpesti-becu-i-gracu.html
Ceremonija penzionisanja “žutih autobusa” - Japanaca - u subotu u Kalemegdanskom parku http://presscentar.uns.org.rs/info/6297/ceremonija-penzionisanja-zutih-autobusa---japanaca---u-subotu-u-kalemegdanskom-parku.html Svečana ceremonija penzionisanja “žutih autobusa” biće održana u subotu, 29. marta 2025. godine od 10 do 12 sati u Kalemegdanskom parku (Carigradski drum). ]]>

Čuveni "Japanci", 93 autobusa koje je Vlada Japana 2003. godine donirala GSP-u "Beograd", nakon 20 godina službe na beogradskim ulicama otišli su u zasluženu penziju.

"Beograđani su zavoleli ova pouzdana vozila ukrašena nalepnicama ukrštenih zastava Japana i Srbije, što je bio simbol prijateljstva naša dva naroda koje traje 143 godine", ističu iz Ambasade Japana.

Ceremoniji će prisustvovati:

- Ambasador Japana u Republici Srbiji, NJ.E.G. Akira Imamura

- Gradonačelnik Grada Beograda G. Aleksandar Šapić   

Tom prilikom GSP „Beograd“, Grad Beograd i Ambasada Japana će izložiti žuti autobus koji će biti ukrašen radovima učenika pet beogradskih škola, OŠ „Marko Orešković“, OŠ „Zmaj Jova Jovanović“, OŠ „Ivan Milutinović“, OŠ „Ratko Mitrović“ i OŠ „Kralj Petar Prvi“, koje su u period od 2002. do 2004. godine dobile donacije Vlade Japana.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Thu, 27 Mar 2025 15:07:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6297/ceremonija-penzionisanja-zutih-autobusa---japanaca---u-subotu-u-kalemegdanskom-parku.html
Jovanina priča o dijabetesu i adrenalinu: Ekstremni sportovi su mi vratili slobodu http://presscentar.uns.org.rs/info/6285/jovanina-prica-o-dijabetesu-i-adrenalinu-ekstremni-sportovi-su-mi-vratili-slobodu.html Od 12. godine dijabetes tipa jedan je deo mog života. To znači svakodnevnu kontrolu insulina, strogu disciplinu i stalno praćenje nivoa glukoze. Dijabetes nije sloboda. To je stalni nadzor i planiranje. ]]> Aurorka: Jovana Živić

Prvi put kada sam letela paraglajderom imala sam 30 godina. Nisam se pitala da li ću se plašiti, već da li će moj šećer izdržati do sletanja.

Dok drugi strahuju od visine, ja sam se upustila u igru sa sopstvenim telom. Tražila sam slobodu, a dijabetes zahteva odricanje i preciznu kontrolu. 

Bio mi je potreban adrenalin. To je hormon koji donosi uzbuđenje, smisao i snagu. S druge strane, taj isti hormon remeti ravnotežu šećera u krvi i otežava njegovu kontrolu.

Ako mogu da kontrolišem dijabetes, razmišljala sam, mogu i da letim iznad njegovih granica. Da izbalansiram adrenalin i insulin.

Let iznad ograničenja

Oduvek sam maštala o ekstremnim sportovima i izazovima koji testiraju granice izdržljivosti. Koliko god da sam zbog svog zdravlja probala da suzbijem tu ljubav, pokazalo se da je adrenalin moj pokretač.

Paraglajding mi je pružio osećaj neograničene slobode. Upravljanje kajakom me spojilo s prirodnim ritmom vode. SUP vožnja donela smirenost, a penjanje po veštačkim stenama probudilo je u meni snagu i osećaj potpune kontrole. Nedavno sam počela da ronim.

Sve ove aktivnosti, zaključila sam, zahtevaju disciplinu, preciznu kontrolu tela, promišljenu ishranu, ali, u mom slučaju, morala je da postoji hrabrost da se pomeraju granice koje dijabetes pokušava da postavi.

(Foto: Privatna arhiva)

Bavljenje sportom i dijabetes nisu uvek jednostavna kombinacija. Osobe sa dijabetesom moraju unapred planirati obroke, prilagoditi terapiju i obratiti pažnju na nivo šećera pre, tokom i nakon fizičke aktivnosti.

Trening snage u prvom trenutku može podići nivo glukoze, dok kardio aktivnosti brzo spuštaju šećer, pa je ravnoteža ključna.

Ali sve to se isplati jer redovna fizička aktivnost ne samo da poboljšava dejstvo insulina, već i čuva krvne sudove, smanjuje rizik od komplikacija i poboljšava kvalitet života.

Kada sam dobila dijabetes, bila sam dete. Nisam imala odgovarajuće znanje ni o pravilnoj ishrani ni o treninzima koji su potrebni. Učila sam na svojim primerima i priznajem da sam dosta grešila. Greške su prirodna stvar kod dijabetesa, i nikoga to ne treba da obeshrabri.

 (Foto: Privatna arhiva)

Oscilacije šećera iscrpljuju i um, a ne samo telo

Imati dijabetes je i mentalni izazov. Ljudi s dijabetesom često se suočavaju s predrasudama, imaju nesigurnosti i strahove. To znam iz ličnog iskustva.

Jedan od najvećih izazova s kojim se svakodnevno nosimo jesu oscilacije nivoa glukoze u krvi.

Zamislite da morate preuzeti ulogu sopstvenog pankreasa – da sami balansirate svaki obrok, fizičku aktivnost i terapiju, neprekidno prateći reakcije svog tela. Bilo da koristimo insulinsku pumpu ili penkala, naš zadatak je isti – precizno i neprestano oponašati rad organa koji kod drugih funkcioniše automatski.

A, to nije samo fizički izazov. Oscilacije šećera iscrpljuju i um, a ne samo telo.

Kada glikemija padne prenisko, mozak šalje signale panike, fokus nestaje, ruke drhte, misli se mute. S druge strane, kada je šećer previsok, um postaje trom, telo umorno, a svaka akcija deluje teže nego što bi trebalo.

Ovaj neprestani mentalni i fizički balans zahteva ogromnu posvećenost i snagu, a malo ko sa strane može da vidi koliko je taj posao zapravo zahtevan. Dijabetes nije samo broj na meraču – to je neprestana borba sa sopstvenim telom, u kojoj je svaki dan novi test izdržljivosti, upornosti i snalažljivosti.

Zato su porodica, prijatelji važna karika i sigurna kuća. Važno je izgraditi razumevanje za decu sa dijabetesom od strane drugarica i drugara, odnosno njihovih roditelja. Uopšte, društvo koje je informisano i razume je jako važno.

 

U Srbiji, mnogi pacijenti nemaju pristup savremenim metodama kontrole dijabetesa, što dodatno otežava upravljanje bolešću. Nedostatak kontinuiranih merača glukoze i insulinskih pumpi otežava svakodnevni život, a i znanje o tome često nije dovoljno.

Podaci Instituta za javno zdravlje Srbije "Dr Milan Jovanović Batut" pokazuju da je 2006. godine bilo  registrovano oko 310.000 obolelih od dijabetesa, 2013. godine taj broj je porastao na 470.000, a procene za 2040. godinu ukazuju na čak 650.000 mogućih obolelih.

Snaga, kontrola i sloboda

Kroz sve ove godine, dijabetes me nije samo izazivao – on me je oblikovao.

Bio je moj pokretač da preispitam sve što sam znala o zdravlju i telu, da se okrenem nutricionizmu i fitnesu ne samo kao pomoći u kontroli bolesti, već i kao ključu za dug i dobar život.

Nije bilo lako, ali baš kroz te izazove razvila se moja posvećenost ne samo da poboljšam svoje zdravlje, već i da pomažem drugima. Shvatila sam da dijabetes nije samo moja borba.

I dok sam tragala za odgovorima, shvatila sam da nije dovoljno samo da ja kontrolišem svoju bolest. Moj cilj postao je da pomognem onima koji se osećaju sami i izgubljeni.

Meni su kroz godine najviše značile reči mog oca: "Jovana, svako može biti lep sa 15, 16 godina, ali hajde budi pametna pa budi lepa žena sa 50, 60 godina. Na kraju krajeva, ko te voli, voleće te bez obzira na sve. Ti meni trebaš živa."

Dijabetes znači život sa ograničenjima i stalnom kontrolom. Ali umesto da postane izgovor, može postati motivacija.

Moja odluka je bila da ne dozvolim bolesti da određuje moje granice.

I dok balansiram između insulina i adrenalina, između sigurnosti i slobode, znam da sam pobedila jer živim punim plućima.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jovana Živić, autorka teksta, polaznica je Škole veb novinarstva Udruženja novinara Srbije. Ovo je multimedijalna priča nastala za potrebe završne vežbe u okviru naše obuke.

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“  

 


]]>
Thu, 20 Mar 2025 15:10:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6285/jovanina-prica-o-dijabetesu-i-adrenalinu-ekstremni-sportovi-su-mi-vratili-slobodu.html
Saopštenje Koalicije za održivo rudarstvo (KORS) http://presscentar.uns.org.rs/info/6269/saopstenje-koalicije-za-odrzivo-rudarstvo-kors.html "Elektroenergetski sistem Srbije kao motor razvoja Srbije je usled višedecenijskog ilegalnog načina planiranja i razvoja veliki ekološki, društveni i rastući ekonomski problem koji dovodi do višestrukih i višedimenzionalnih problema koji trenutno predstvavljaju, a i u budućnosti će predstavljati strahovitu opasnost po ekonomiju i društvo ali i veliki ekološki problem", navodi se u saopštenju KORS-a. ]]>

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Thu, 6 Mar 2025 11:45:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6269/saopstenje-koalicije-za-odrzivo-rudarstvo-kors.html
Grad Filadelfija proglasio 24. februar za Dan Naučne Fondacije Tesla http://presscentar.uns.org.rs/info/6255/-grad-filadelfija-proglasio-24-februar-za-dan-naucne-fondacije-tesla.html Srpsko – američka organizacija u Americi, Teslina Naučna Fondacija iz Filadelfije dobila je svoj dan. Grad Filadelfija (SAD), zvanično je proglasio 24. februar za "Dan Naučne Fondacije Tesla", odajući time priznanje radu i posvećenosti Fondacije na podsticanju inovativnog razmišljanja kod mladih i očuvanju lika i dela Nikole Tesle. ]]> Ova Rezolucija, koju je usvojilo, The Philadelphia City Council (gradsko veće Filadelfije) na sednici održanoj 20. februara, slavi i doprinos fondacije u podsticanju i uvođenju inovativnih programa u obrazovni sistem Amerike — uključujući njenu kontinuiranu saradnju sa American Paradigm Schools - APS (Amerikan Paradajm Skuls - APS) i upoznavanju učenika sa revolucionarnim radom Nikole Tesle.

Sednici na kojoj je izglasana Rezolucija o porglašenju Dana Naučne Fondacije Tesla u Filadelfiji, prisustvovao je Nikola Lončar, osnivač i predsednik fondacije.

(Foto: Arhiva Tesla Naučna Fondacija/ George Smith)

"Ovo je ogromna čast i priznanje naporima Fondacije koja više od 20 godina promoviše život i dostignuća našeg velikog Nikola Tesle. Na ovaj način, Teslino nasleđe nastavlja da živi i inspiriše mlade u Filadelfiji, gradu u kom je Tesla pre tačno 131 godinu, 24. februara, održao čuveno predavanje na Franklin Institute (Frenklin institutu).", rekao je Lončar.

(Foto: Arhiva Tesla Naučna Fondacija/ George Smith)

"Veliku zahvalnsot za uspehe koje smo ostvarili i za ovo priznanje dugujemo našim partnerima iz American Paradigm Schools. Izuzetno sam zahvalan direktorki škole Ashley Redfearn (Ešli Redfern) i njenom timu na svemu što su učinili za promociju Nikole Tesle i popularisanje nauke u školama", dodao je Lončar.

Dugogodišnja saradnja Tesla Naučne Fondacije i APS-a, realizuje se i kroz projekat "Predstavljanje Tesle u američkim školama", koji ima za cilj da kroz umetnost, muziku i nauku upozna učenike širom sveta sa Nikola Teslom i njegovim radom. Ovaj pionirski program, razvijen u partnerstvu dve organizacije, obezbeđuje da učenici iz APS škola steknu dublje razumevanje inovacija Nikola Tesle u sferama kao što su električna energija, bežična tehnologija i druge moderne inovacije. APS-ova Tacony akademija je prva škola u SAD-u koja koristi Tesla kurikulum.

"Naše škole podržavaju učeničku radoznalost i osnažuju ih znanjem pripremajući ih tako za pokretanje budućnosti", kaže Ashley Redfearn, izvršna direktorka APS-a.

(Foto: Arhiva Tesla Naučna Fondacija/ George Smith)

"Saradnja sa Tesla Naučnom Fondacijom omogućila nam je da priču o Nikoli Tesli prenesemo u učionice na način koji inspiriše mlade umove da razmišljaju hrabro i pomeraju granice inovacija". 

Tesla Naučna Fondacija, osnovana u Filadelfiji 2004. godine, odigrala je ključnu ulogu u očuvanju naučne zostavštine Nikola Tesle. Među njenim brojnim doprinosima su učešća na obrazovnim skupovima, prezentacije i promocije na Franklin institutu, kao i doniranje biste Nikole Tesle institutu koja se nalazi u centralnom delu muzejske Sobe sa elektricitetom. U svom predavanju na ovom institutu 1893. godine, Tesla je izložio svoja revolucionarna saznanja o visoko-frekventnom elektricitetu—postavljajući temelje za bežičnu energiju i radio tehnologiju.

(Foto: Arhiva Tesla Naučna Fondacija/ George Smith)

Govoreći o daljim planovima rada fondacije, Nikola Lončar navodi da je ovo priznanje obaveza da se još snažnije radi na promociji Nikole Tesle i nauke uopšte, pa je tako u planu razvoj interaktivnih kurikuluma sa školama, kao i uspostavljanje naučne konferencije u Filadelfiji sa ciljem povezivanja mladih inovatora sa liderima industrije.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


 

 

 

]]>
Tue, 25 Feb 2025 08:31:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6255/-grad-filadelfija-proglasio-24-februar-za-dan-naucne-fondacije-tesla.html
Matković: Nismo u stanju sa sprovedemo stanovanje uz podršku za osobe sa invaliditetom, a potrošene su grdne pare http://presscentar.uns.org.rs/info/6252/matkovic-nismo-u-stanju-sa-sprovedemo-stanovanje-uz-podrsku-za-osobe-sa-invaliditetom-a-potrosene-su-grdne-pare.html Donošenjem Zakona o socijalnoj zaštiti, pre skoro deceniju i po i uvođenjem novih usluga koje su trebalo da spreče ili odlože smeštanje osoba sa hendikepom u institucije, Vlada Srbije se deklarativno opredelila za deinstitucionalizaciju. Podaci iz Godišnjeg izveštaja za 2023. godinu o realizaciji Akcionog plana za sprovođenje Strategije unapređenja položaja osoba sa invaliditetom za period 2023-2024. godine pokazuju da smo od deistitualizacije daleko. ]]>

Gordana Matković (foto: Press centar)

Autor: Slađana Grnčarski

Stanovanje uz podršku, usluga koja bi trebalo da bude osnov ovog procesa prisutna je u samo tri lokalne samouprave i dostupna za 22 korisnika. Uslugu personalnog asistenta, po ovom izveštaju, ima 375 korisnika u 26 opština, a dnevni boravak za osobe sa invaliditetom ima u nešto više od trećine opština sa 1681 korisnikom. Usluga ličnog pratioca deteta sa invaliditetom, koja je i najrasprostranjenija ne postoji u trećini loklanih samouprava.

Koji su razlozi za ovako sporo sprovođenje postojećih i neuvođenje novih usluga za osobe sa hendikepom razgovarali smo sa Gordanom Matković, nekadašnjom ministarkom za socijalna pitanja, profesorkom na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA) i programskom direktorkom Centra za socijalnu politiku (CSP).    

U Republici Srbiji na snazi je više od 110 zakona, konvencija, uredbi, pravilnika, strategija i akcionih planova, koji ili direktno uređuju oblasti osiguranja i zaštite prava osoba sa hendikepom. Da li ovolika normiranost, koja dovodi do preklapanja i neusaglašenosti pogoršava prava osoba sa hendikepom?

Kada je reč o bilo kojoj ranjivoj grupi, suštinski su to multidisciplinarna pitanja i nemoguće je da to bude regulisano samo u okviru jednog sistema ili seta zakona koji su vezani za jedan sistem. Tu imate pitanja koja su vezana za zapošljavanje, koja su vezana za socijalnu zaštitu, za zdravstvo, za penzije… Kod nas, kao i u većini zemalja zakonska regulativa je organizovana sektorski, tako da je to normalno. Da li je normalno da ima 110 zakona, da li bi trebalo da se uloži napor od strane administracije i udruženja da ljudi mogu da se lakše probijaju kroz to, da li negde postoje neusaglašenosti, to bi bilo pitanje posebnog projekta koji ja nisam radila.

Sredinom 2023. godine izmenjen je Pravilnik o utvrđivanju telesnih oštećenja i dodato je poglavlje koje se odnosi na reumatske, retke i maligne bolesti. Šta je potrebno uraditi da oboleli od ovih bolesti ostvare povlastice koje se odnose na osobe sa hendikepom?

Neki najviši akt u smislu definisanja toga šta su osobe sa invaliditetom, to je svakako Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom. Većina zemalja, a koliko vidim i Srbija, su preuzele definiciju da se invaliditet odnosi na ljude koji imaju dugotrajne fizičke, mentalne i intelektualne probleme i oštećenja. Ako neko ima takvu vrstu bolesti da izaziva dugotrajne probleme, mora da prođe kroz proceduru gde bi se ta dugotrajnost i smanjenje funkcionalne sposobnosti utvrdili. Znači nije po automatizmu, kao što nije po automatizmu ni u drugim zemljama koje prate Konvenciju, i to ima smisla. E sad šta se dešava u pojedinačnim slučajevima, to je posebno pitanje.

Pitala sam vas jer se do sada u tom Pravilniku nisu prepoznavale retke bolesti, maligne bolesti i po tom osnovu nisu mogli da idu na procenu invaliditeta i nisu prepoznati kao osobe sa invaliditetom. To je pravilnik koji ima veliki broj medicinskih dijagnoza i procenata na osnovu koga se procenjuje da li je neko osoba sa invaliditetom ili ne. I one nisu prepoznate kao osobe sa invaliditetom.

Pa i ne treba po automatizmu da budu prepoznate kao osobe sa invaliditetom. To je pitanje da li dugotrajno oštećenje kao rezultat bolesti postoji. To je, da kažem, neka definicija osoba sa invaliditetom po Konvenciji UN koja je kod nas prihvaćena. A onda se ide na posebno veštačenje u tom smislu da li vam neko reumatsko oboljenje predstavlja dugotrajno oštećenje i da li vam to smanjuje funkcionisanje. To je posebno pitanje da li te komisije rade kako treba, da li postoje kontrolni mehanizmi, kako funkcioniše žalbeni mehanizam. Ne tvrdim da je idealno, nego kažem šta je logika.

U kolektivnom ugovoru za državne službenika i nekim posebnim kolektivnim ugovoromima za javne službe prepoznata su maligna oboljenja, bar da imaju pravo na 100 zarade u prvom mesecu bolovanja. Da li postoji način da se ovaj problem sistemski reši?

Postoji način da se taj problem sistemski reši, a to je zakon koji će da uključi i ovakve slučajeve, ako je to pitanje. Očigledno postoji ta opcija da se to sistemski reši.

Znači promena Zakona o radu?

Jeste!

Foto: Press centar

Više od deceniju ne uvode se nove usluge u zajednici. Koliko zbog toga “trpe” osobe sa hendikepom i koje su po vama nove usluge koje bi trebalo uvesti? 

Što se tiče usluga u zajednici, za mene nije problem toliko što se ne uvode nove usluge u zajednici, mada to i jeste problem, već one koje već postoje i koje su jasno namenjene osobama sa invaliditetom, su nedovoljno razvijene. U studiji „Mapiranje usluga socijalne zaštite i materijalne podrške u nadležnosti jedinica lokalnih samouprava u Republici Srbiji 2021. godine” i to je poslednje što imamo podatke,  u samo 18 jedinica lokalne samouprave sa 284 korisnika postoji usluga personalne asistencije. A uslugu stanovanja uz podršku koje je osnov za deinstitucijalizaciju ima svega pet opština i gradova sa 92 korisnika. Postoji jedan broj opština, mislim 15-ak, 10-ak, koje imaju dnevne boravke za osobe sa invaliditetom, a i taj se broj takođe smanjuje i to oko 400 ljudi koristi. A i to je usluga koja se ne razvija. Činjenica je da sada ima dnevnih boravaka za decu gde su mahom mladi.

Ono što je posebno važno da se naglasi, u „Strategija deinstitucionalizacije i razvoja usluga socijalne zaštite u zajednici za period 2022-2026.godine” se govori o dva projekta koji su napravljeni za stanovanje uz podršku u kome se kaže da je 150 korisnika napustilo ustanove zahvaljujući tom projektu. To su pare iz evropskih fondova, nekih 5 miliona evra, ali zbog izostanka stabilnog izvora finansiranja i sistemske i praktične opredeljenosti za procese transformacije, većina korisnika se vratila u ustanove iz kojih su izašli. Priča se nastavlja projektom Otvoreni zagrljaj 2, za koji je izdvojeno 6.5 miliona evra gde je još jedan broj korisnika napustio domski smeštaj, ali se iz istih, gore navedenih razloga, većina vratila u ustanovu. Dakle mi jednostavno nismo u stanju, ili da se zadržimo na ovim zvaničnim usvojenim dokumentima kada je reč o jednoj tako važnoj, odlučujućoj usluzi za deinstitucionalizaciju mi to nismo sproveli a potrošene su grdne pare.

Šta je vaše mišljenje, zbog čega?

Pa to stvarno morate da pitate one koji su na tome radili. Nema tu mišljenja zbog čega. Isto mogu da imam mišljene kao i vi. Ja vam samo govorim koje su činjenice. I to činjenice koje su iznete u zvaničnom dokumentu Strategije koja je usvojena.

Raste broj dece koja koriste uslugu ličnog pratioca, ali u mnogo manjem procentu raste broj personalnih asistenata. To znači da većina dece sa hendikepom kada završe školovanje ostaće bez podrške.

Lični pratilac jeste namenjen za decu. Ne znam da li deca na studijama mogu da ostvare personalne asistente. Kada biste pretpostavili jedan savršeno uređen i funkcionalan sistem, ako neko nema nameru da studira, onda bi išao na usluge koje su vezane za zapošljavanje ili na neke usluge personalne asistencije kada se zaposli, ako imaju tu vrstu teškoće.

I usluga ličnog pratioca deteta takođe treba da se preispita, jer postoje velike razlike kako se primenjuje, da li lični pratilac ulazi u školu, ne ulazi, u čemu sve predstavlja podršku za dete… Da se analizira, pa da se predloži njeno unapređenje, da se vidi koja je tačno uloga tog ličnog pratioca u odnosu na obrazovanje. Iako postoji veliki broj lokalnih samouprava koje nemaju tu uslugu, ona  uopšte nije postojala 2015. godine pa je u istraživanju nismo uhvatili. A praktično se za 9 godina jako razvila. I to je dokaz, ako postoji pritisak zajednice, usluge mogu da se razviju.

Sa druge strane postoji mehanizam namenskih transfera, dakle davanja sa nacionalnog nivoa koji su upravo namenjeni za to da usluge možete fleksibilno da postavljate. I ako se na nacionalnom nivou formuliše naka reforma, vi možete u značajnoj meri da prenesete sredstva lokalnim samoupravama da tu uslugu unaprede. Ali usluga nije idealno formulisana, a mehanizam namenskih transfera sada se dodeljuje po inerciji.

I za razliku od novčanih davanja koja se mnogo lakše implementiraju, za usluge je potreban i kapacitet lokalnih samouprava i administracije i kapacitet pružalaca usluga i kapacitet ekspertske zajednice da osmisli standarde i spremnost nekoga da analizira i da stalno preispituje i unapređuje nešto što je uspostavljeno, a to se kod nas ne dešava.

Da li smatrate da je ispravno da pravo na personalnog asistenta imaju samo osobe koje imaju pravo na uvećan dodatak za tuđu negu i pomoć?

Kada me pitate da li personalna asistencija ima smisla ako je vezana samo za one koji imaju pravo na uvećan dodatak za tuđu negu i pomoć, da. Postoji taj, meni se čini dobar primer Slovenije koji može da bude polazni model pošto su oni isto vezani za zapošljavanje, ali su bili fleksibilniji, možda tu mogu da se nađu neki modeli, mora sve to da se istraži, da se proceni koliko sve to košta i da se ozbiljno predloži.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom nije doneo velike efekte, odnosno i dalje se mali broj osoba sa invaliditetom zapošljava. Šta bi, po vašem mišljenju, trebalo uraditi da se poboljša zapošljavanje ovih osoba?

Od penala za nezapošljavanje osoba sa hendikepom samo petina se troši namenski

Više od pet milijardi dinara prikupljeno je 2020. godine u Budžetskom fondu po osnovu penala za nezapošljavanje osoba sa invaliditetom, objavila je Državne revizorska institucija. U istraživanju Foruma mladih sa invaliditetom za istu godinu, navodi se da se „samo 20 odsto sredstava Fonda koristi za predviđene namene.”  Takođe, i da Fondom ne upravlja ministarstvo nadležno za poslove zapošljavanja, već Ministarstvo finansija, što nije u skladu sa zakonskim odredbama.

O Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom ne znam dovoljno, ali ono što znam je da se po osnovu penala za nezapošljavanje osoba sa invaliditetom pravi fond. Ono što imamo, poslednje podatke, koje smo uspeli da dobijemo, a citiram iz studije koja je rađena za Forum mladih sa invaliditetom, 5 milijardi je uplaćeno 2020. godine a milijarda je iskorišćena za predviđene namene. Znači, ostatak se vraća suštinski u budžet. I pri tom su se smanjivala sredstva koja su se prikupljala u tom budžetskom fondu. Nemojte samo da me pitate kako i zašto, pošto za tu vrstu informacija, kao i za onu priču o deinstitucionalizaciji možemo samo da pretpostavljamo šta mogu da budu problemi.

Skupštini Srbije je 2016. godine upućen predlog Zakona roditelj-negovatelj, ali devet godina kasnije nema odgovora na taj predlog.

Nisam gledala taj predlog zakona. Konceptualno posmatrano, mi imamo hranitelje kojima se daju naknade za rad i za troškove za dete. Ako dete ima neke teškoće, može da ostvari pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica, odnosno uvećani dodatak koji bi trebalo da bude vrlo blizu minimalne zarade. A sada se tu vrlo verovatno napravio raskorak. Nema podatak za 2024, nemate ono što je nekad bilo na sajtu ministarstva koliki su iznosi tih prava, nego tražite po nekim rešenjima. Suštinski se taj iznos zadržava za porodicu i roditelj onda ne radi. I plus naravno postoji dečiji dodatak koji bi negde trebalo da reflektuje to što su uvećani troškovi. Da li je on dovoljan ili nije dovoljan, da li bi trebalo da bude veći, da li je njegova adekvatnost dovoljno unapređena, to je sada posebno pitanje. Ali ne razumem šta je ideja predloga roditelj-negovatelj. Da roditelj dobija platu.

Da, na nivou minimalne zarade.

Pa to je ovo praktično ovo što je naknada za negu i pomoć drugog lica. A pri tom je uvedeno Zakonom o socijalnoj zaštiti pre desetak godina, ako je roditelj negovao dete ima pravo na neku vrstu socijalne penzije, odnosno naknade koja je u iznosu minimalne penzije kako ne bi došao u situaciju kada dođe u starosnu granicu nema od čega da živi. Jer je koristio naknadu za negu i pomoć uslovno govoreći, umesto da ide i da radi.

Foto: Press centar

Pristupačnost, kako fizička, tako i komunikaciona za osobe sa hendikepom i dalje nije zadovoljavajuća. Da li tome doprinosi i kaznena politika i nepostojanje kazni ili minimalni iznosi?

Nemam dovoljno uvida u to, vi ovde govorite o kaznenoj politici. Za mene je osnovno pitanje da li smo mi obezbedili i u kojoj meri pristupačnost kada je reč o javnom institucijama. Da država samu sebe kažnjava, teško. Ako kažete da je pristupačnost nešto normalno, a vi sami niste obezbedili, onda nijedan privatnik neće da ulaže u nešto što ne mora. A šta je predviđeno kao kaznena politika, kazne. Ono što takođe ne znam, a što ima smisla kao što ste za sve ovo što se gradi novo predvideli da mora da ima parking…

Svi javni, poslovni i stambeni objekti sa deset i više stanova moraju biti pristupačni osobama sa hendikepom

Zakonom o planiranju i izgradnji propisano je da će investitor objekta biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300.000 dinara ako ne obezbedi pristup objektu osobama sa invaliditetom u skladu sa standardima pristupačnosti. Istim zakonom se propisuje da standardi pristupačnosti podrazumevaju da zgrade javne i poslovne namene, kao i drugi objekti za javnu upotrebu (trgovi, parkovi i sl.) se moraju projektovati, graditi i održavati tako da omogućavaju nesmetan pristup svima, a naročito osobama sa invaliditetom. Takođe, stambene i stambeno-poslovne zgrade sa deset i više stanova se moraju projektovati, graditi i održavati tako da omogućavaju nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad svima, a naročito osobama sa invaliditetom.

Predviđeno je Zakonom o planiranju i izgradnji da sve nove zgrade moraju da budu fizički pristupačne.

I da li se to poštuje, ne znamo, pošto nemamo ni kontrolne mehanizme, ni inspektore, ruše nam se nadstrešnice. Ako nismo u stanju da sprečimo da padne nadstrešnica i da se bez upotrebne dozvole koristi železnička stanica i da nemamo nikakav kapacitet kada je reč o tim inspekcijskim službama i kada možete svakog da potplatite da preskoči baš vas i da niste sami spremni da primerom pokažete da je to važno, postaje sve besmisleno.

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“  

]]>
Tue, 25 Feb 2025 14:44:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6252/matkovic-nismo-u-stanju-sa-sprovedemo-stanovanje-uz-podrsku-za-osobe-sa-invaliditetom-a-potrosene-su-grdne-pare.html
Veroljub Vukašinović trideseti dobitnik Nagrade za rodoljubivo pesništvo „Odzivi Filipu Višnjiću“ za 2025. godinu http://presscentar.uns.org.rs/info/6219/veroljub-vukasinovic-trideseti-dobitnik-nagrade-za-rodoljubivo-pesnistvo-odzivi-filipu-visnjicu-za-2025-godinu.html Jubilarna Nagrada „Odzivi Filipu Višnjiću“ za 2025. godinu, koja se dodeljuje za rodoljubivo pesništvo, pripala je pesniku Veroljubu Vukašinoviću iz Trstenika. ]]>

Veroljub Vukašinović (Foto: Dalibor Mandžukić)

Kako u Obrazloženju piše, priznanje se dodeljuje „za milozvučan, topao i suptilan poetski iskaz ovovremenog rodoljublja, koje zari setne slike utuljenih ognjišta, kuća i okućnica, simbolizuje i semantizuje topose narodne tradicije, zavičajne reke, maternjeg jezika i pisma, po čemu je dostojan sledbenik slavnog uzora pesnika bune“.

Odluku o Nagradi, koju Zadužbinsko društvo „Prvi srpski ustanak“ iz Orašca dodeljuje 30. put, doneo je žiri u sastavu: akademik Matija Bećković (predsednik); članovi: akademik Milosav Tešić, Dragan Lakićević, dr Dragan Hamović i dr Ivan Zlatković.

Povodom Nagrade objavljena je pesnička knjiga Veroljuba Vukašinovića Petrove Verige (Orašac, 2025, 122 str.). Pogovor knjizi napisala je Danijela Kovačević Mikić.

Književna akademija posvećena ovogodišnjem laureatu biće održana, u četvrtak, 13. februara 2025. godine, u 19 časova, u Narodnoj biblioteci „Sveti Sava“ u Aranđelovcu. Učestvovaće Veroljub Vukašinović, a o njemu i njegovoj novoj knjizi govoriće Danijela Kovačević Mikić.

Umesto tradicionalnog uručivanja nagrade na mestu znamenitog Orašačkog zbora, u Marićevića jaruzi, na Sretenje, 15. februara, Nagrada „Odzivi Filipu Višnjiću“ za 2025. godinu biće svečano uručena laureatu tokom Književne akademije u Narodnoj bibloteci „Sveti Sava“ u Aranđelovcu, 13. februara 2025. godine, u 19 časova.

Nagradu "Odzivi Filipu Višnjiću" za rodoljubivo pesništvo je 1996. godine utemeljio novinar Mile Nedeljković.

Veroljub Vukašinović je rođen 1959. godine u Donjem Dubiču kod Trstenika, u blizini manastira Ljubostinje. Završio je Jugoslovensku i opštu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Piše poeziju. Objavio je knjige pesama: Čežnja za vrtom, Sfairos, Zemun, 1993; Povesmo, Književna zajednica Novog Sada, 1995; Kako je tiho Gospode, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1999, 2000; Dveri u lipama, LIO, Gornji Milanovac, 2001; Oprosti, jagnje belo, Zadužbina „Petar Kočić“, Banjaluka, 2002; Šumski bukvar (pesme za decu), 2003, 2006; 2018; Cvetna nedelja, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 2004; Svetlost u brdima (izabrane i nove pesme), Legenda, Čačak, 2007; Vrtlar,  Bagdala, Kruševac, 2008; Lice, Književni klub  Kraljevo, 2009; Iznad oblaka, Prosveta, Beograd, 2012; Samar (izabrane pesme), Legenda, Čačak, 2014; Sveti Žar (izabrane i nove pesme sa tumačenjima), Grafomark, Laktaši,  2015; Vetar i dažd, (pogovor Aleksandar Jovanović), Pravoslavna reč, Novi Sad, 2017; Tilić (pogovor Radivoje Mikić), Pravoslavna reč, Novi Sad, 2020; Letica, izabrane i nove pesme, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2022; Žalac (pogovor Jovan Pejčić), Srpska književna zadruga, Beograd, 2024.

Objavio je monografiju (sa Dragoslavom Milisavljevićem) Donji Dubič, KPZ Srbije, Beograd i NB „Jefimija“ Trstenik, 2014. Priredio je Pred dverima, izbor iz srpske molitvene poezije, Legenda, Čačak, 2005. Uređuje zbornike Savremena srpska proza u izdanju Narodne biblioteke „Jefimija“ u Trsteniku. Priredio je Antologiju pisaca „Savremene srpske proze“, Narodna biblioteka „Jefimija“ Trstenik, 2024.

Dobitnik je pesničkih nagrada: Milan Rakić, Branko Ćopić, Rade Drainac, Jefimijin vez, Pečat Varoši sremskokarlovačke, Kondir Kosovke devojke, Pesničko uspenije, Zlatni Orfej, Zlatna struna, Srboljub Mitić, Zaplanjski Orfej, Petrovdanski vijenac, Zmaj Ognjeni Vuk, Srebrno leteće pero (Bugarska), Nebojša Devetak, Kočićevo pero, Hadži Dragan, Krst Kneza Lazara...

Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i nagrade Najmoravac TO Trstenik.

Živi u Trsteniku i Donjem Dubiču.

Dosadašnji dobitnici Nagarade su: Tanasije Mladenović, Matija Bećković, Stevan Raičković, Miodrag Pavlović, Slobodan Pavićević, Ljubomir Simović, Milovan Danojlić, Slobodan Rakitić, Rajko Petrov Nogo, Dragan Kolundžija, Đorđe Nikolić, Dragomir Brajković, Dobrica Erić, Petar Pajić, Milosav Tešić, Đorđo Sladoje, Dragan Lakićević, Vladimir Jagličić, Ranko Jovović, Milena Marković, Đorđe Nešić, Krstivoje Ilić, Miroslav Maksimović, Dragan Hamović, Manojle Gavrilović, Zlata Kocić, Ivan Negrišorac, Ljubivoje Ršumović i Gojko Đogo.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Tue, 28 Jan 2025 10:08:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6219/veroljub-vukasinovic-trideseti-dobitnik-nagrade-za-rodoljubivo-pesnistvo-odzivi-filipu-visnjicu-za-2025-godinu.html
Od čitanja medijskog sadržaja do prepoznavanja valuta - Mihajlo Mitrović govori o značaju modernih tehnologija za slepe i slabovide osobe http://presscentar.uns.org.rs/info/6264/od-citanja-medijskog-sadrzaja-do-prepoznavanja-valuta---mihajlo-mitrovic-govori-o-znacaju-modernih-tehnologija-za-slepe-i-slabovide-osobe.html Savremene tehnologije otvaraju nove mogućnosti slepim i slabovidim osobama, omogućavajući im da sa lakoćom pristupe medijskim sadržajima i svakodnevnim informacijama. Zahvaljujući besplatnim softverskim rešenjima, dovoljan je samo jedan dodir ekrana mobilnog telefona da bi dobili detaljan opis svog okruženja ili željenog sadržaja. ]]> Autor: Aleksandra Ničić

O prednostima čitača ekrana i aplikacija koje unapređuju svakodnevni život slepih i slabovidih osoba razgovarali smo sa Mihajlom Mitrovićem, budućim fizioterapeutom. Svojim iskustvima, Mihajlo je ukazao na tehnološka rešenja koja ruše barijere i stvaraju pristupačniji svet za sve.

Kako funkcionišu čitači ekrana?

Čitači ekrana su aplikacije ili softveri koje imamo predinstalirane i u samim telefonima. Kod Android telefona, to je Talkback.

Sve što dodirnete na ekranu - bilo koju ikonicu neke aplikacije, tekst ili fajl koji se tu nalazi, taknete ga prstom, ovaj softver će pročitati. Kada dva puta kliknete na određeni fajl, on će ga otvoriti.

Glasovi koji se čuju na pametnim telefonima ili računarima su pak govorne sinteze, Mnogi ljudi mešaju ova dva pojma, pa te glasove zapravo nazivaju čitačima ekrana.

 

Da li postoje i čitači koji se mogu naknadno instalirati na pametnim telefonima, a rade jednako dobro ili bolje nego Talkback?

Kinezi su napravili jedan govorni čitač ekrana koji se zove commentary screeen reader ili, po njihovom nazivu - Jišu.

Ovaj alat čita neke stvari i bolje od čitača ekrana koji je predinstaliran na Android uređajima. Mnogo brže radi, čita emotikone i opisuje slike. Android korisnici, dakle, imaju veći izbor čitača ekrana koje mogu instalirati i pored Talkback-a. S druge strane, iOS korisnici imaju samo voiceover.

 

Opišite situaciju u kojoj Vam je čitač ekrana bio značajan.

Čitač ekrana uvek mi je značajan, zato što sam stopostotno slepa osoba. Bez čitača ekrana, ne bih mogao ni jednog sekunda da koristim mobilni telefon, računar, niti bilo koji uređaj tog tipa.

Čitač ekrana mi je značajan - kako u svakodnevnoj upotrebi, tako i kada surfujem internetom. Obično koristim navigaciju za kretanje, čitam portale, društvene mreže, pišem tekstualne poruke.

 

Koliko vam je pak korisna audio deskripcija - na primer prilikom gledanja serija na Netfliksu?

Nemam nalog na Netfliksu, jer nisam čuo da na ovoj platformi postoje serije sa srpskom audio deskripcijom.  Kada bude postavljeno na našem jeziku, onda mogu da je koristim.

 

Koliko često koristite programe za govorni unos teksta (diktat) poput Google Gboard-a?

Ne unosim govorno tekst, jer lično ne volim to da radim. Ne volim da bilo ko u mojoj blizini zna šta, kome i kako pišem. Kucam prstom po tastaturi, kao i svi koji nemaju problema sa vidom.

 

Rekli ste da ne koristite program za govorni unos teksta, a da li ste nekad koristili aplikaciju Be my eyes?

Redovno koristim aplikaciju Be my eyes od kada je izašla. Uglavnom je koristim radi komunikacije sa volonterima. Koristio sam je kada mi je bila potrebna pomoć oko novca,  uključivanja veš mašine, gledanja moda na klima uređaju i tako dalje.

Poznata mi je i njihova novu Be my AI funkcija, koja vam kada fotografišete nešto do najsitnijih detalja opiše okolinu.

 

Da li je opcija Be my AI  prilagođena samo anglo-saksonskom govornom područuju ili pak sve zavisi od jezika koji je u podešavanjima telefona izabran za osnovni jezik uređaja?

Aplikacija je na engleskom jeziku i još uvek nije odrađen prevod za srpski jezik. Tako je još od 2018. godine. Može pričati na srpskom jeziku ukoliko odaberete opciju ask more. Kada kliknete na nju, otvoriće se tastatura. Tada je dovoljno samo da otkucate jezik koji želite, pošaljete poruku i onda će vam ispisati tekst na srpskom. Govorni softver će zatim čitati opis.

 

Koje još aplikacije Vi koristite, a da rade po principu mašinskog učenja, veštačke inteligencije i slično, a da vam pomažu u svakodnevici?

Chat GPT takođe jako dobro opisuje fotografije. Envision Eye je funkcionalan kada je u pitanju čitanje dokumenata ili natpisa saproizvoda.

Kada je u pitanju brojanje novca ili razpoznavanje novčanica, korisna aplikacija je CašReader, koja zaista, fenomenalno čita sve svetske valute. Odlično prepoznaje svaku od njih, a za to je dovoljno da približite novčanicu telefonu.

 

Kada budete radili kao fizioterapeut - kako mislite da će Vam pomoći svi programi i alati koje ste pomenuli?

Radi komunikacije sa klijentima i ugovaranje poslova putem imejlova, SMS poruka, Vajbera, Vocapa, kao i prilikom oglašavanja na društvenim mrežama.

 

Za šta su Vam prilikom školovanja bili značajni čitači ekrana?

U Vordu sam mogao da čitam čitam svu moguću literaturu.  Za kurs koji ću sada pohađati takođe će mi biti potrebna literatura. Za to mi je govorni softver više nego značajan.

 

Koje su pak mane govornih softvera?

Nema mnogo prirodnih glasova, nego su više robotizovani. Takođe ti glasovi koji postoje za naše jezike i naše tržište nemaju dobru fonetiku.

Rad Udruženja novinara Srbije (UNS) podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“ 

]]>
Thu, 23 Jan 2025 10:36:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6264/od-citanja-medijskog-sadrzaja-do-prepoznavanja-valuta---mihajlo-mitrovic-govori-o-znacaju-modernih-tehnologija-za-slepe-i-slabovide-osobe.html
Otvaranje izložbe „Rukopis zatočeništva - Pisma iz Drugog svetskog rata“ http://presscentar.uns.org.rs/info/6206/otvaranje-izlozbe-rukopis-zatocenistva---pisma-iz-drugog-svetskog-rata.html Izložba kustoskinje istoričarke Ivane Kulačin „Rukopis zatočeništva - Pisma iz Drugog svetskog rata“ biće otvorena u četvrtak, 23. januara u 19 sati u Muzeju Vojvodine (Dunavska 37, Novi Sad). ]]>

Tokom Drugog svetskog rata, na području Vojvodine otvaraju se brojni logori i zatvori u koje dospevaju civili, rodoljubi, antifašisti, simpatizeri NOP-a, kao i pripadnici prognanih etničkih i nacionalnih grupa (Jevreji, Romi, Srbi).

Kao odmazda za određene akcije protiv okupatora i nemirenje s novonastalom situacijom, mnogi bivaju osuđeni na kaznu višegodišnje robije, a neretko i na smrt.

Pisma i dopisnice iz tih zatvora i logora svedoče o uslovima života u njima, kao i poslednjim trenucima zatočenika. Upućena roditeljima, porodici ili najbližim prijateljima, otkrivaju nam patnje kojima su zarobljenici bili podvrgnuti. Puna brige za onima koji ostaju iza njih, iskrena i veoma jednostavno pisana, daju nam uvid u vreme u kojem su nastala, kao i veru pojedinca u bolja vremena i svesnost da njihova žrtva nije uzaludna.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Fri, 17 Jan 2025 14:14:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6206/otvaranje-izlozbe-rukopis-zatocenistva---pisma-iz-drugog-svetskog-rata.html
Informatika organizuje obuku o informacionoj bezbednosti http://presscentar.uns.org.rs/info/6198/informatika-organizuje-obuku-o-informacionoj-bezbednosti.html „Informatika a.d.“ organizuje kurs „Politike i procedure u informacionoj bezbednosti“ sutra, 16. januara, od 10 do 13 časova u Jevrejskoj 32, u Beogradu. ]]>  

Ilustracija (foto: Pixabay)


Ova obuka će učesnicima kursa omogućiti da steknu teorijska i praktična znanja o informacionoj bezbednosti, a kroz aktuelne primere učesnici će saznati nešto više o metodama rada u informacionoj bezbednosti.

Učesnici će obrađujući aktuelne pretnje u sajber prostoru biti osposobljeni da prepoznaju, umanje i spreče efekte potencijalnih sajber napada.

Predavač na kursu biće specijalista internet tehnologija, implementator politika informacione bezbednosti u Ministarstv odbrane Vojske Srbije Željko Đukić.

 


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Wed, 15 Jan 2025 11:05:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6198/informatika-organizuje-obuku-o-informacionoj-bezbednosti.html
Održana 13. Međunarodna konferencija o Nikoli Tesli: “U duhu Tesle” http://presscentar.uns.org.rs/info/6197/odrzana-13-medjunarodna-konferencija-o-nikoli-tesli-u-duhu-tesle.html U organizaciji Tesline naučne fondacije iz Filadelfije, u saradnji sa Teslinom naučnom fondacijom iz Srbije i Generalnim konzulatom Srbije u Njujorku održana je 13. Međunarodna konferencija "U duhu Tesle", u subotu, 11. januara u Njujorku. ]]> „Prošlo je 82 godina otkako je Nikola Tesla napustio ovozemaljski život, ali na zemlji je ostalo mnogo toga što nas svakoga dana podseća na njega i njegov doprinos civilizaciji. Tesla nastavlja da živi zahvaljujući njegovim patentima, ali i zahvaljujući brojnim naučnicima, piscima i umetnicima kojima je on inspiracija i uzor za njihov rad i stvaralaštvo. Možemo da kažemo da je ova konferencija bila svojevrsna proslava i nastavak Teslinog života”, rekao je na otvaranju Nikola Lončar, osnivač i predsednik Tesline naučne fondacije iz Filadelfije.

Na panelu koji je vodila Ashley Redfearn, direktor American Paradigm Schools iz Filadelfije, profesorka Kristen Iversen sa Sinsinati univerziteta govorila je o Teslinim dostignućima koje je ostvario tokom boravka u američkoj drzavi Kolorado gde je zajedno sa Vestighausom pokrenuo prvu komercijalnu elektranu za proizvodnju naizmenične struje.

Da se Teslino nasleđe čuva i kroz kulturnu diplomatiju pokazali su učesnici panela “Kulturna diplomatija kroz umetnost i tehnologiju”. Vajari Sten Vots i Andrei Sledkov iz Amerike, govorili su o Nikoli Tesli kao inspiraciji da naprave tri velike skulpture.

Na Konferenciji prisutnima su se obratili i Vladimir Bozović, generalni konzul Republike Srbije u Njujorku,  Jovana Nedić, prva savetnica u Ambasadi Republike Srbije u Vašingtonu,  kao i gost iz Indijskog ekonomskog saveta dr Saurav Agrawal iz Indijskog ekonomskog saveta.

Ovom prilikom potpisan je i Memorandum o saradnji između Tesline naučne fondacije i Privredne komore Srbije. Memorandum su potpisali Branislava Simanić, u ime Privredne komore Srbije i Nikola Lončar, u ime Tesline naučne fonadcije.

Dodeljena su priznanja i nagrade zaslužnim pojedincima i organizacijama na promociji i očuvanju lika i dela Nikole Tesle.

Tesla Spirit Award dodeljena je posthumno Miroslavu Michaelu Đorđeviću, osnivaču fondacije Studenica, za višedecenijsku pomoć i stipendiranje mladih, za oblikovanje budućnosti Srbije kroz ulaganje u znanje, unapređenje nauke i umetnosti i podršku nadarenim studentima, uz promovisanje kulture davanje i visokih filantropskih vrednosti. U ime fondacije, nagradu je primio Veselin Sjekloća, a medalju za svoje zalaganje u fondaciji i na promociji Srbije dobila je i advokat Dušica Protić iz Njujorka. 

Veliku plaketu za doprinos u promociji srpske dijaspore u Americi i podršci brojnim projektima u Americi dobila je prvi savetnik u Ambasadi Republike Srbije u Vašingtonu, Jovana Nedić. Plakete su dobili i Radovan Ždrale, autor velikog broja knjiga i skulptura o Tesli; Redžep Memišević, akademski umetnik – slikar iz Nemačke za opsežno istrazivanje o Tesli i rekonstrukciju lika majke Nikole Tesle pomoću vestačke inteligencije; izdavačka kuća Promotej iz Novog Sada za veliki broj knjiga koje čuvaju od zaborava lik i delo Nikole Tesle; Privredna komora Srbije za podršku aktivnostima koje jačaju veze između Srbije i dijaspore; Radmila Satarić za celokupni književni rad o Nikola Tesli. 

Posebne nagrade uručene su Jeleni Ivanjac, direktoru borda Tesla fondacija u Americi za unapređenje rada fondacije i naporima na očuvanju lika i dela Nikole Tesle i Teslinog naroda,  Radi Komazec, novinarki i urednici lista Jedinstvo sa Kosova i Metohije za razvoj Tesla klubova u Srbiji i regionu i autorski film "Pismo Tesli iz zavičaja", kao i dr Aleksandru Ignjatoviću za doprinos razvoju talenata i razvijanju saradnje između američkih škola i Tesla klubova iz Amerike. 

Dodeljeno je jos 30 Tesla medalja pojedincima i organizacijimama koji su u svojim domenima doprineli očuvanju lika i dela Nikole Tesle. Među dobitnicima priznanja bila su i Deca i hor Sv. Sava iz Klivlenda, pod vođstvom dr Nade Martinović, kao i Miloš Komazec, Bogdan Komazec i troje mladih talentovanih učenika iz Filadelfije. Za svoj trud i doprinos kulturi i inovacijama dobili su Tesla Science Foundation medalje i Super Talent Award Pertini Inovacionog centra u New Yorku. 

Ovom prilikom, organizovana je i izložba radova isnpirisanih Teslom, a svi posetioci su mogli da vide i demonstracije nekih Teslinih izuma.

Foto: Arhiva Tesline Naučne fondacije


Informacija može da sadrži stav koji nije stav Press centra UNS-a, ukoliko to nije izričito navedeno. Odgovornost za sadržinu informacije i tačnost podataka snose fizička lica ili pravna lica u čije ime je Press centar prosledio informaciju.


]]>
Wed, 15 Jan 2025 10:49:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6197/odrzana-13-medjunarodna-konferencija-o-nikoli-tesli-u-duhu-tesle.html
“TESLIN KOD” – NIKOLA TESLA INSPIRACIJA UMETNIKA I PESNIKA http://presscentar.uns.org.rs/info/6185/teslin-kod--nikola-tesla-inspiracija-umetnika-i-pesnika.html CENTAR ZA PROMOCIJU UMETNOSTI - GALERIJA AHIOS pod pokroviteljstvom Kulturno prosvetne zajednice Srbije i Udrženja novinara Srbije, u sredu 8. januara 2025, organizuje izložbu umetničkih slika u čast našeg pronalazača Nikole Tesle pod nazivom “TESLIN KOD” – NIKOLA TESLA INSPIRACIJA UMETNIKA I PESNIKA ]]>

Otvaranje izložbe je u sredu 8. januara 2025. godine u 19 časova.

Autor izložbe “TESLIN KOD” je novinar i književnik Jelica Roćenović.

DA LI JE TAJNA ETRA - TAJNA POSTOJANjA?

Osnovni aksiomi Tesline kosmologije potiču iz hrišćanske teologije njegovog oca

Milutina Tesle, pravoslavnog sveštenika i antičke filosofije.

Šta je eter? Reč potiče od grčke reči aither i prema grčkoj mitologiji predstavlja najčistiji blagi prozračni vazduh - izvor božanske svetlosti bogova sa Olimpa.

Tesla je bogovima sa Olimpa posvetio jedinu pesmu.

Eter je sin Mraka (Ereb) i Noći (Niks), brat Dana (Hemera). Prema kasnijem predanju Eter je sin Haosa, s Danom je izrodio Nebo, Zemlju i More.

Eter je, verovali su antički mislioci, Duša sveta, element svih živih bića, božanska materija koja ispunjava kosmički prostor.

U Platonovoj kosmološkoj poemi Timaj o nastanku svemira, koju priča stranac Timaj, a Sokrat nemo sluša, on kaže da je „kosmos najbolji i najlepši Bog.. vidljivo živo biće koje obuhvata sve vidljivo, slika je umnog“...i posvećujući svog sagovornika u tajne kosmosa i sveta naglašava da „ onaj deo vazduha koji je najčistiji nosi ime eter“.

Prema helenskom filosofskom shvatanju sveta kosmos je živ.

Između mikro i makro sveta i kosmosa postoji analogija.

Božanski um organizuje rasutu svemirsku materiju i daje joj dušu.

Neprozirna, međutim, ostaje tajna kosmičke duše.

Kod Sofokla u „Kralju Edipu“, „zvezde prolaze kroz eter i padaju na zemlju“.

Pojam eter srećemo u Hesiodovoj Teogoniji i delima dva najveća pisca rimske Književnosti - Vergilijevoj Eneidi i Ovidijevim Metamorfozama iz vremena krvavih Avgustovih obračuna s rimskim plemstvom, i kod Cicerona u „Tuskulanskim razgovorima”.

Simbolika „Eneide“ povezuje stvarnost i istoriju, rimsku i ljudsku s kosmosom, pomračenjem sunca i menama meseca, nebeskim putevima zvezdanih jata: “otkud drhtaji zemlje i kakva to napinje sila mora da razvali brane i natrag ih povlači u se“.

Do dvadesetog veka eter su i naučnici prirodnih nauka, filosofi i pesnici tumačili nevidljivom supstancom kroz koju se kreće svetlost.

Delom večnog kosmičkog transcendentnog reda, simbolom večnog Logosa.

Godine 1905. Ajnštajn odbacuje hipotezu o etru i izaziva burne rasprave u naučnim krugovima koje ni danas nisu okončane.

Ostaje zagonetka zašto Ajnštajn izbacuje etar iz nauke a Euklidovu geometriju zamenjuje geometrijom opšteg iskrivljenog prostora?- pitaju se danas brojni istraživači.

U tekstu za američki časopis Pathfinder, 14. avgusta 1937. godine Nikola Tesla pominje ”svog slavnog zemljaka Boškovića, velikog filosofa, kao prvog pokretača teorije relativiteta, “ a što se tiče kosmičkih zrakova, nema te sile na zemlji koja me može lišiti neuništive slave da sam ja njihov prvi pronalazač”.

Osnovni aksiomi Tesline kosmologije proističu iz hrišćanske teologije što se može videti iz njegovih značajnih tekstova „Problem povećanja ljudske energije“ i “Kako kosmičke sile utiču na naš život”.

Šta je eter po sebi i zašto ga je tako teško otkriti?- zapitao se Tesla.

„Ja sam dugo razmišljao nad tim pitanjem i evo do kakvih sam zaključaka došao: poznato je što je gustina nekog tela veća, u njemu je veća brzina prostiranja talasa.

Upoređujući brzinu zvuka u vazduhu s brzinom svetlosti došao sam do zaključka da je gustina etra nekoliko hiljada puta veća od gustine vazduha.

Eter je električno neutralan.

Gustina našeg materijalnog sveta ništavna je u poređenju s gustinom etra.

Nije etar bestelesan, naš materijalni svet je bestelesan “- napisao je genije iz Smiljana.

Tajna etra čeka drugog Teslu.

“Sve je prolazno, samo nije plemenitost i večno kretanje s Duhom višeg opštekosmičkog zakona” - blizak nam je tihi zvuk svetlosti reči Nikole Tesle.

Kraljevski doček u Beogradu Tesla je uporedio s najsrećnijim časovima svog života.

TESLIN KOD je i zamišljen da pokaže koliko Beograd voli Teslu.

Novinar i književnik JELICA ROĆENOVIĆ

 

SPISAK AUTORA "TEASLIN KOD 2025"

Aleksandra Duh

Anna Kudrajceva

Biljana Erić

Biljana Popović

Vesna Jakovljević

Verica Jovanović

Vlada Alandar

Vlado Njaradi

Gordana Kapunac

Dušica Milekić

Zvonko Pavličić

Ivan Špeher

Jasmina Sarić

Jelica Savičić

Jovana Milosavljević

Lazar Stojkov

Ljubica Kržić Walther

Maja Poljak Petrović

Marijeta Sidovski

Milena Kapunac

Milivoj Kostić

Mladen Oljača

Nataša Tomić

Neda Arizanović

Renata Bujić

Slavko Samardžija

Snežana Stefanović

Tamara Stanković

Tara Stes

]]>
Wed, 8 Jan 2025 12:10:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6185/teslin-kod--nikola-tesla-inspiracija-umetnika-i-pesnika.html
Recite DA donaciji organa http://presscentar.uns.org.rs/info/6182/recite-da-donaciji-organa.html Oko 2.000 ljudi u Srbiji je na listi čekanja za transplantaciju organa. Oko polovine čeka rožnjaču, 600 bubreg, 80 jetru, 50 srce. Pacijenti u Srbiji po nekoliko godina čekaju na transplantaciju organa. A ove godine urađeno je samo 16 transplantacija, duplo manje nego prošle godine. ]]> Zašto se mali broj ljudi odlučuje na donaciju organa, šta donose nova zakonska rešenja, kakav je uticaj crkve i kako mediji izveštavaju o osobama sa invaliditetom u podkastu Udruženja novinara Srbije razgovarali smo sa Željkom Bojić iz Udruženja transplantiranih pacijenata „Zajedno za novi život“ i novinarkom Radio televizije Srbije Ivom Omračen. Iva je takođe osnivač udruženja „Monox“ koje se bavi podizanjem svesti o Tarnerom sindromu, pa je jedna od tema bila da li se poboljšao položaj obolelih od retkih bolesti.

Autor: Slađana Grnčarski 

Celu epizodu Podkasta UNS-a pogledajte u nastavku.

]]>
Tue, 31 Dec 2024 09:51:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6182/recite-da-donaciji-organa.html
Marijana Milankov i Bogdana Opačić: Muzeji i galerije su i za osobe sa invaliditetom http://presscentar.uns.org.rs/info/6180/marijana-milankov-i-bogdana-opacic-muzeji-i-galerije-su-i-za-osobe-sa-invaliditetom.html Više od polovine muzeja i galerija fizički i programski je nedostupno osobama sa invaliditetom, a u tri četvrtine ovih ustanova ne postoji komunikaciona pristupačnost za ove osobe. To su rezultati istraživanja „Kultura pristupačnosti: istraživanje o pristupačnosti muzeja i galerija u Republici Srbiji“ koje je pre tri godine radio Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka. Sa autorkama istraživanja, Marijanom Milankov i Bogdanom Opačić, istraživačicama Zavoda, razgovarali smo koji su razlozi zašto ustanove kulture nisu pristupačne osobama sa invaliditetom i da li se nešto promenilo u proteklom periodu. ]]>

Ilustracija (foto: Pixabay/klimkin)

Prošle su tri godine od ovog istraživanja, da li se nešto promenilo?

Marijana Milankov: Ono što imamo kao zvaničnu informaciju je da u konkursu Ministarstva kulture za nasleđe, pristupačnost je jedan od kriterijuma za pozitivno vrednovanje projekata. Postoji interesovanje da i u drugim konkursima Ministarstva kulture pristupačnost bude kriterijum koji će se pozitivno vrednovati.

Kao prateću aktivnost istraživanja imali smo edukacije za muzejske radnike i na zabavan način, kroz pab-kviz smo hteli da prikažemo temu pristupačnosti. U nekim odgovorima koje smo dobili u upitniku videli smo da ljudi uopšte ne znaju kako da pristupe problemu pristupačnosti. Ali ono što je jako pozitivno je da ljudi u kulturi nisu imali otpor na tu temu.

Bogdana Opačić: Osim što je Ministarstvo kulture promenilo kriterijume, znamo da su neke ustanove kontaktirale udruženja osoba koje su slepe za prilagođavanje programa. Skoro smo na jednoj radionici koju je organizovao Savez slepih Srbije čule da je Muzej afričke umetnosti deo stalne postavke prilagodio slepim i slabovidim.  

A u tom kvizu je bilo dobro što smo napravili da na neka naša pitanja odgovore daju osobe sa invaliditetom i mislim da su predstavnici muzeja koji su bili na te dve radionice shvatili da kada govorimo o pristupačnosti ne mislimo jedino na fizičku pristupačnost.

I u vašem istraživanju, kada se pomene pristupačnost, uglavnom se misli na fizičku pristupačnost, odnosno na prvom mestu je da li postoji rampa da može da se uđe u objekat.

Bogdana Opačić: Do ovog istraživanja, mi se nismo bavili temom pristupačnosti. Moram da priznam i ja sam kada se govorilo o pristupačnosti razmišljala da li imaju rampu. U suštini problem je mnogo složeniji. Nije samo rampa. A i ta rampa mora da bude pod određenim uglom. Pa imamo i slepe i slabovide osobe, imamo i gluve i nagluve osobe, imamo i osobe sa intelektualnim poteškoćama. To je veliki spektar ljudi i upravo na tim radionicama smo našim kolegama zaposlenim u kulturi pokazali da može da se prilagodi i za slepe i slabovide i za gluve i nagluve i za osobe sa intelektualnim poteškoćama. 

Marijana Milankov: U rezultatima istraživanja smo videli da više od 70 odsto vidi pristupačnost i teme inkluzije kao razvojnu priliku svoje ustanove. Jer bitno je doći do što veće publike. Prema podacima Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom, oko 12 odsto populacije su osobe sa invaliditetom. To je 12 odsto više publike. A svaka osoba sa invaliditetom ima i nekog člana porodice. I ako prosečna porodica ima četiri člana, to je 40 odsto više nove publike.

Kao zaključak našeg istraživanja istakla bih da postoji vrednosna orjentacija u sektoru kulture koja prepoznaje važnost primene principa univerzalnog dizajna, inkluzije i pristupačnosti u svom radu. Ono što nedostaje je edukacija, da bi imali alate da to da primene. Ali spremnost je jako važna, makar bila i društveno poželjan odgovor. Primetili smo nove inicijative u različitim ustanovama. Imali smo nedavno u Muzeju savremene umetnosti Plavu izložbu koja je prilagođena za slepe i slabovide osobe. U okviru izložbe Nadrealizma postoji audio deskripcija. U okviru nove stalne postavke Galerija Matice srpske deo postavke pod nazivom Drugost je posvećen različitostima.

Najčešće odgovori zbog čega se ne radi više na pristupačnosti bili su nemamo dovoljno sredstava. Ili kada je fizička pristupačnost, zgrada je pod zaštitom, ne smemo ništa da diramo!

Marijana Milankov: To je taj mit - zgrada je pod zaštitom. Na toj radionici su bili predstavnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture koji su objasnili da Zakon o planiranju i izgradnji mora da se poštuje i da će Zavod uz adekvatno arhitektonsko rešenje dati dozvolu. Po tom zakonu svi objekti moraju da budu fizički pristupačni, ne samo javni. A javni dodatno. Problem je primene tog zakona.

Bogdana Opačić (foto: privatna arhiva)

Bogdana Opačić: Mi imamo 14 zavoda, jedan republički i ako se neka neka zgrada nalazi u nekom gradu ili opštini kontaktira se teritorijalno nadležni zavod. On im daje uslove i svaka ustanova itekako može da bude pistupačna, da se napravi rampa, pa čak i lift bez obzira da li je spomenik kulture ili spomenik kulture od velikog značaja, a retko gde imamo da je od izuzetnog značaja. Ali čak i u tom slučaju gospođa je pokazala primere objekata koji su spomenici kulture, primere nekih crkava i manastira, ali princip je isti, samo je bitno da se obrate zavodu. 

Druga stvar koju ste spomenuli u istraživanju, ljudi koji rade u kulturi su otvoreni, ali imamo osnivače. Koliko su osnivači zainteresovani da rešavaju problem fizičke pristupačanosti.

Bogdana Opačić: Nigde nismo naišli na odgovor - nismo zainteresovani. Obično prebacuju da nemaju dovoljno sredstava. Osnivači nemaju problem da se postavi rampa, da se postavi lift, ako postoji sva projektno tehnička dokumentacija  

Spominjali ste u istraživanju i da velika većina muzeja na sajtu nema informacije da li su pristupačni osobama sa invaliditetom.

Bogdana Opačić: Bitno je da stoji na sajtu da li je ustanova pristupačana. Kako nam je rekla jedna sagovornica koja je korisnik kolica, bolje je da znam da li da se zaputim tamo ili da se ne zaputim. Bitno je da stoji i koja je cena karte i gde se nalazi parking i da li ima toalet za osobe sa invaliditetom. Prema našim podacima samo 14 odsto ustanova ima toalet za osobe sa invaliditetom.  

Potrebno je i da osoba koja je slepa može sama da poseti sajt. Galerija Matice srpske je napravila šemu cele ustanove i taktilne mape. Muzej 21. oktobar u Kragujevcu ima taktilnu mapu. Međutim, većina sajtova nema informacije da li je ustanova pristupačna ili nije. Dobar primer je Leskovca gde imamo i opis stalne postavke, video prikaz za slepe i slabovide kao i prikaz za gluve i nagluve. Kada se govori o gluvim i nagluvim često se zaboravlja da ne znaju sve osobe srpski znakovni jezik i onda nema titl, a onda bi trebalo da postoji titl.

Kada pričamo o efektima istraživanja, kasnije smo pregledale sajtove ustanova, muzeja i galerija, nije se tu mnogo promenilo na bolje, nisu još uvek krenuli da obaveštavaju koliko su pristupačni i u kome delu su pristupačni.

Zbog čega?

Marijana Milankov: Mnogi zaziru da napišu da nešto nemaju. Ali moramo krenuti od malih koraka. Imamo prilagođen jedan deo. Opisati koji delovi jesu, koji nisu pristupačni. Samim tim bi se pokazala odgovornost, jedan iskorak deljenjem takvih informacija.

Marijana Milankov (foto: Lična arhiva)

Kada pričate o ažuriranju sajtova, koliko su zaposleni u muzejima prihvatili nove tehnologije. Sa pojavom veštačke inteligencije imamo na primer, aplikacije prilagođene slepim osobama…

Bogdana Opačić: Problem u muzejima je što su kustosi uglavnom starija generacija, a imaju i strah od novih tehnologija. Ali imamo i dobre primere. U Somboru, Leskovcu, Knjaževcu su napravili aplikacije. Mislim da je ovde nedovoljno znanja, jer postoji obaveza da se digitalizuju predmeti u muzejima, ali se ne razmišlja o tome da bi bilo dobro istovremeno napraviti aplikaciju za slepe osobe.  

Koliko se razmišlja o prilagođavanju muzeja i galerija slepim osobama ili onima koji imaju intelektualni invaliditet?

Marijana Milankov: Imamo nekoliko inicijativa koje su prilagodile svoje postavke u muzejima slepima i slabovidima. Što se tiče mentalno nedovoljno razvijenih vidimo da se tu najviše radi sa decom i sa školama sa decom sa poteškoćama u razvoju. Narodni muzej je imao različite radionice, Galerija u Šidu... Ali svakako smatramo da na sve kategorije osoba sa invalididtetom treba obratiti malo više pažnje.  

Bogdana Opačić: Ja mislim da je jako bitna edukacija direktora, odnosno vraćam se na ono vaše pitanje osnivača, odnosno na gradske uprave, možda i gradonačelnike i članove gradskih veća za kulturu ili društvene delatnosti. Postoji set zakona koji ide ka tome da se unapredi i poboljša život osoba sa invaliditetom i mi smo došli do zaključka da se ne poznaju ti zakoni.  

Tu je i zapošljavanje. Naši podaci govore da manje od petine muzeja i galerija u Srbiji zapošljava osobe sa invaliditetom. Mislim da je bitna edukacija kako direktora, menadžmenta, uprave tih ustanova, a sa druge strane i zaposlenih. Oni su stvarno otvoreni za sve, ali nemaju dovoljno znanja na koji način bi mogli da prilagode slepim i slabovidim neki program. Postoje i te kako načini i uz pomoć novih tehnologija, a i bez njih može da se napravi nešto taktilno. Za osobe sa intelektualnim poteškoćama nailazili smo na odgovore - oni su slatki, kada dolaze, ja ih pomazim po glavici. Nije to rešenje.

Marijana Milankov: Mi smo toj temi posvetile deo istraživanja i edukacije, a to je upotreba jednostavnog i lakog jezika. Pokazalo se u svetskim muzejima da ono što je prilagođeno za decu su najposećeniji delovi muzeja, jer dobro korespondira. Nama je Bojana Počuč iz udruženja Živeti uspravno iz Novog Sada dala potpuno novu perspektivu pristupačnosti kada je rekla da biznis sektor je najviše pristupačan, jer kada pogledate tržne centre oni neguju sve te principe. Ko je prvi primenio princip pristupačnosti - to su upravo tržni centri. Jer su primetili da time imaju dodatne kupce. To je i ovde ali ne na nivou profita nego na nivou društvene odgovornosti.

Bogdana Opačić: Moramo da izbacimo i ono što smo čuli od nekih sagovornika koji kažu - pa mi smo za stručnu javnost. Jer oni misle da će se sada napraviti vrtić od toga. Ne, niste za stručnu javnost, vi ste za sve. Pogotovo ako ste javna ustanova, to je vlasništvo svih nas.  

Marijana Milankov: Vi ste sada pomenuli prilagođavanje programa i postavki i komunikacije, ne samo fizičko prilagođavanje, već i za različite oblike invalidnosti. Tu takođe imamo dodatnu vrednost-ja sam fan audio deskripcije što je primarno vid prilagođavanja za slepe i slabovide. U galeriji Matice srpske su imali prilagođavanje izložbe slika Uroša Predića kroz audio-deskripciju. To je jedan potpuno drugačiji doživljaj umetnosti. Ja kao videća nisam obraćala pažnju na sve te dimenzije, na sve slojeve te slike. Ne treba te tablete koji imaju audio deskripciju davati samo slepim i slabovidim. Treba otvoriti za sve. Titlovanje jeste alat pristupačnosti za gluve i nagluve, naravno i znakovni jezik, ali se pokazalo kao jako važno za učenje jezika, toga imamo i u operama, a generalno tako i više obraćamo pažnje na sadržaj-uvek imamo dodatnu vrednost. Ne dobija samo zajednica osobe sa invaliditetom nego zaista dobijaju svi i to nije floskula, to se pokazalo u praksi.  

Koliko galerije i muzeji sarađuju sa udruženjima osoba sa invaliditetom?

Marijana Milankov: Pokazao se da mali broj u svoje redovne PR aktivnosti uključuje osobe sa invaliditetom, a poslati informaciju, uključiti i taj deo javnosti, to nas apsolutno ništa ne košta. Osobe sa invaliditetom možemo da postavimo i kao spoljne saradnike, savetnike za pristupačnost. U svakom gradu postoje udruženja osoba sa invaliditetom, pa imamo koga da pitamo. U ustanovama treba odrediti ko je taj ko će se sistemski bavi pitanjima inkluzije i pristupačnosti. Jer, to uglavnom rade ljudi koji imaju neka lična interesovanja ili lične priče i koji to rade iz entuzijazma. A entuzijazam se vremenom troši. 

U susednoj Hrvatskoj postoji Tifološki muzej namenjen za osobe sa invaliditetom. Koliko je u skladu sa idejom inkuzivnosti postojanje muzeja koji je namenjen osobama sa invaliditetom? 

Marijana Milankov: Ovde se nije pokretala inicijativa da imamo neku vrstu tako specijalizovanog muzeja. Važno je da svi muzeji u svojim programima prate principe pristupačnosti i prilagode svoje programe. To je krajnji cilj. Ukoliko imamo posebne ustanove, one mogu da posluže kao resurs centri da se taj princip prilagodi u svim muzejima. Mislim da je princip inkluzivnosti, cilj kome težimo.  

Kada spominjemo Tifološki muzej iz Zagreba, koliko je regionalna saradnja bitna u promociji pristupačnosti?   

Marijana Milankov: Mislim da postoji dobra saradnja, postoji Balkanska muzejska mreža u kojoj učestvuju muzeji koje smo pominjali kao primere dobre prakse. Tifološki muzej je radio prilagođavanje slika Nadežde Petrović za slepe, u Čačku kao Nacionalnoj prestonici kulture. Mi smo učestvovali na konferenciji Kultura različitosti na kojoj su bile sve zemlje iz regiona. U Tifološkom muzeju u toku je izložba „Likovni razgovori Zoja i Lola-nas dvije“, o mojim ćerkama bliznakinjama, od kojih jedan ima poteškoće u razvoju. Tifološki muzej je prepoznao njih dve kao personifikaciju principa inkluzivnosti i raznolikosti -  istovremeno smo identični i isti, a i različiti. Te slike mnogo govore o ljubavi, ali i o borbi čitave porodice. Mislim da i to govori o dobroj regionalnoj saradnji, da dve devojčice iz Srbije imaju izložbu u Zagrebu.

Koliko su porodice osoba sa invaliditetom pioniri inkluzije?

Marijana Milankov: Mislim da su porodice motor inkluzivnosti. I neke inicijative su potekle od ministara koji imaju lično iskustvo. I mi smo u Zavodu otvorili ovu temu kroz porodično iskustvo. Sve te inicijative - posle čujemo, neki ima sestru, brata, dete, blisku osobu ili je sam osoba sa invaliditetom. Važno je da to obelodanimo,  jer lična iskustva nam pokazuju da to zaista živimo i da nam je važno da se te teme otvore. Porodice koje imaju člana koji je osoba sa invaliditetom uvek će biti pioniri inkluzije i uvek će gurati napred i praviti iskorake. Ali je važno da tu temu prigrle i ostali članovi društva.  

Ja sam ponosna i srećna i zahvalna mojim kolegama, naročito Bogdani što je ovu temu prepoznala kao svoju. Raduje me kada vidim neke inicijative koje ne potiču od ličnog primera nego su prepoznate kao važna društvena tema. I važno je širiti tu priču.

U Zavodu smo imali taktilnu izložbu i dolazile su i organizovano škole i pojedinci, a najviše su dolazile slepe osobe. I neke kolege su prvi put upoznale ljude iz te populacije. Ono što smo videli je da u prvom susretu postoji nelagodnost, ne znaju kako da pristupe i šta da kažu. Oni provedu neko vreme kod nas, prođemo kroz izložbu. I  posle sat vremena pričamo koje knjige volimo, filmove, dolazi do svakodnevne komunikacije koja nadilazi bilo kakav invaliditet. Ali potrebni su susreti. I više ne vidiš invaliditet, vidiš osobu.

Autor: Slađana Grnčarski

]]>
Mon, 30 Dec 2024 15:00:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6180/marijana-milankov-i-bogdana-opacic-muzeji-i-galerije-su-i-za-osobe-sa-invaliditetom.html
UNS razgovarao sa studentima: Mnogo stigme kada se govori o osobama sa invaliditetom http://presscentar.uns.org.rs/info/6171/uns-razgovarao-sa-studentima-mnogo-stigme-kada-se-govori-o-osobama-sa-invaliditetom.html Udruženje novinara Srbije razgovaralo je sa studentima o vidljivosti osoba sa invaliditetom, njihovoj zastupljenosti u medijima, predrasudama na koje nailaze i o načinima za edukaciju građana o invaliditetu. ]]> Autor: Iva Jovanović 

Studenti Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (FASPER) smatraju da postoji dosta stigme kada je reč o osobama sa invaliditetom.

„Problem je što ljudi ne gledaju osobu sa invaliditetom kao osobu, već prvo gledaju invaliditet, pa tek onda osobu“, rekao je, između ostalog, student FASPER-a Vuk Kojić.

Da je ovo veliki problem naglasila je i Marta Damjanović, studentkinja Filozovskog fakulteta, koja dodaje da se osobe sa invaliditetom često susreću i sa komentarima, kao što je: „Ne daj Bože nikome“.

„Želela bih da naglasim da su osobe sa hendikepom iste kao i sve ostale osobe. samo im je potreban određeni vid podrške da bi normalno funkcionisale“, istakla je Damjanović.

Studenti su građanima koji žele više da se edukuju o ovoj temi, poručili da se uključe u neku asocijaciju, volontiraju i da generalno imaju više interakcija sa osobama sa invaliditetom.

*Termin „osoba sa invaliditetom“ u najvećoj meri je prihvaćen u zakonskoj regulativi Srbije. Ipak, Akademska inkluzivna asocijacija ga smatra neadekvatnim, pa koristi termin „osoba sa hendikepom“.

Ceo razgovor UNS-a sa studentima pogledajte u nastavku.

 

]]>
Thu, 26 Dec 2024 14:48:00 +0100 PC info http://presscentar.uns.org.rs/info/6171/uns-razgovarao-sa-studentima-mnogo-stigme-kada-se-govori-o-osobama-sa-invaliditetom.html